Peđa Kojović, šaptač trojanskim konjima

Sve u svemu, Kojović se već sada pokušava predstaviti kao nekakva održiva dugoročna alternativa i posrednik pomoću kojeg se može upravljati bošnjačkom većinom u strateški značajnom Sarajevu, mada mu je čitav politički gard zasnovan na staklenim nogama jer počiva isključivo na sposobnosti da manipulira pohlepom i apetitima političkih otpadnika iz bošnjačkog nacionalnog korpusa.

Otkad je na dobrom putu da izvede svojevrsni politički puč u Kantonu Sarajevo, koristeći svog intimusa i bošnjačkog trojanskog konja Elmedina Dinu Konakovića, te tako upiše pobjedu za “njihovu” stvar i stranku, Peđa Kojović kao da je postao samouvjereniji, kao da je narastao i dobio na važnosti.

Barem u svojim i u očima mnogih čaršijskih oportunista, sitnošićardžija i političkih analfabeta koji vide neku svoju šansu u ovakvom razvoju događaja.

Nigdje to nije uočljivije nego u načinu na koji se medijski tretiraju i Naša stranka i njen predsjednik, koje se predstavlja kao političke kapitalce, iako su po broju osvojenih glasova tek deseta stranka u Bosni i Hercegovini, te kao lidere nastajuće antibošnjačke koalicije.

Ironično je da u tome vjerovatno ima dosta istine jer Naša stranka nije samo glavni provodnik volje pojedinih stranih ambasada nego i praktično jedina ideološki i programski ostrašćena stranka frankenštajn-koalicije u kojoj većina ostalih samo statira igrajući ulogu korisnih idiota čije se učešće u ovom udruženom poduhvatu kupuje sinekurama i budžetskim po(s)vlasticama.

Okuraženi Kojović već se sada pokušava zagrnuti plaštom principijelnog borca za “otvoreno društvo” pa u izjavama za medije tvrdi da su on i kadrovi njegove stranke tek “građani BiH koji misle da je dejtonska etnokratija pogubna za BiH, da je to sistem koji ne oslikava našu historiju i naš način života na ovim prostorima u posljednjih hiljadu godina i da je on uspostavljen kako bi nacionalne stranke uprkos kriminalu, neznanju i nesposobnosti da građanima omoguće pristojan život, a državi bezbjednost EU i NATO saveza vječito bile na vlasti”.

Naravno, ono što Kojović upadljivo zaobilazi spomenuti jeste da postojanje tri politička društva u Bosni i Hercegovini nema nikakve veze s “dejtonskom etnokratijom”, nego da je to realnost Bosne i Hercegovine već više od pet stoljeća, počevši od osmanskih mileta, preko političkog života i saborovanja za vrijeme vlasti Austro-Ugarske pa sve do komunističkog nacionalnog ključa, balansa i rotacije.

Predstavljati stoljetne političke navike i način života kao fenomen nastao dolaskom demokratije nije samo revizionistički i subverzivni napad na demokratiju putem zamjene teza, već i traženje opravdanja za poništavanje izborne volje samo jednog naroda, onog bošnjačkog.

Zanimljiva je i Kojovićeva argumentacija u vezi sa stanjem u manjem entitetu. Pritisnut činjenicama, on priznaje da u srpskom društvu nema istinske opozicije Dodikovom velikosrbovanju, ali tvrdi da postoji neka navodna tiha srpska većina koja je protiv takve politike, mada svi poslijeratni izborni rezultati govore drugačije.

Kojović čak tvrdi da je šteta što takva populacija nema političkog predstavnika poput Naše stranke, mada je Naša stranka imala čitavu deceniju da barem pokuša stvarno djelovati na tim prostorima, umjesto što se ustremila isključivo na Sarajevo.

Sve u svemu, Kojović se već sada pokušava predstaviti kao nekakva održiva dugoročna alternativa i posrednik pomoću kojeg se može upravljati bošnjačkom većinom u strateški značajnom Sarajevu, mada mu je čitav politički gard zasnovan na staklenim nogama jer počiva isključivo na sposobnosti da manipulira pohlepom i apetitima političkih otpadnika iz bošnjačkog nacionalnog korpusa.

Koliko će mu dugo polaziti za rukom da drži sitim, zadovoljnim i poslušnim ovdašnje političke ajkule, pirane i somove? I trojanske konje?

PROČITAJTE I...

Orkestrirana i sveprisutna propaganda najviše je doprinijela tome da Bošnjaci u Hrvatskoj gube svoj politički identitet i tonu u asimilaciju. Ljudi koji slove kao “akademici” i “intelektualci”, kada govore o BiH i Bošnjacima, ne propuštaju priliku Bošnjake nazvati Muslimanima. Vjerski i nacionalni identitet mora se razdvojiti. Prava koja muslimani u Hrvatskoj uživaju svakako su pohvalna i hvale vrijedna, ali priznanje nacionalnog identiteta posve je drugi segment ljudskih prava, jednako bitan kao i vjerski. Ustvari, na sceni je pokušaj nametanja slike da su Bošnjaci zadovoljni sa svojim manjinskim statusom i da isti nije potrebno popravljati niti unapređivati, što je, naravno, daleko od istine

Ermina Lekaj Prljaskaj je saborska zastupnica albanske, bošnjačke, crnogorske, slovenske i makedonske nacionalne manjinu u Republici Hrvatskoj. Ova pripadnica albanske nacionalne manjine politički djeluje u Klubu zastupnika Milana Bandića i podržala je Deklaraciju o položaju Hrvata u BiH. To je bio povod za žestoku reakciju mladog aktiviste i bošnjačkog političara u Hrvatskoj Armina Hodžića. „Politiku koju vodite ne vodite u ime Bošnjaka Hrvatske“, poručuje Hodžić koji je do sada jedini viđeniji Bošnjak u Hrvatskoj, a da djeluje unutar nacionalnih institucija, koji je reagirao na događaje u Hrvatskom saboru. Otvoreno pismo Armina Hodžića prenosimo u cijelosti:

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Selma 26.11.2018.

    Odakle vama pravo da koaliciju 6 stranaka u Kantonu Sarajevo koja ima cilj da korumpuranu I ogrezlu u kriminalu SDA vlast posalje u zasluzenu opoziciju nazivate antibosnjackom????? Da li je to Bosnjak samo glasac SDA? Svi u mojoj porodici su Bosnjaci I svi smo glasali za Narod I pravdu. Ne oduzimajte nam pravo da kao pojedinci ponosni pripadnici svog naroda, muslimani glasamo za stranku I lidera kojeg mi smatramo spasom po nas narod i drzavu a to je Konakovic. Prestanite omalovazavati I ponizavati Bosnjake.

    Odgovori
  • irfan busuladzic 28.11.2018.

    Selma, ti ćeš sa vrlo brzo razočarati a možda i kajati zbog ovoga što si napisala.

    Odgovori
    • Miki 01.12.2018.

      Žao mi je SDA Ali ne mogu više te lopove da trpim. Isto kako je Čović odletio NEK su i ovi naši.

      Odgovori

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!