PATULJAK BALTASARA CARLOSA

I onda je uslijedila rasprava, teška rasprava čije riječi nisam u potpunosti razumio, ali sam shvatio da Don Miguel ne brani svoj posao i svoj život, iako je to govorio, nego da iz njega govori neka panična ljubomora koju sam prvi put vidio u životu i koja me zaprepastila. Ništa mi u tome nije bilo jasno osim da je stvar nepravedna i, na neki način, vrlo opasna. – Sad znam zašto vi nikada nećete narasti – rekoh im ljutito

Don Miguel je izgledao srdito. Nije mi odgovorio na pitanje.

Glumio je, zapravo, da me nije čuo. Jer on je vrlo rijetko bio nepristojan. Samo kad je izvodio svoje predstave, ustvari. Tad je sve bilo dopušteno.

Nije bio kao Don Antonio. On je uvijek izgledao srdito. Za one koji ga ne poznaju.

A onda je došao Diego.

Neobičan čovjek.

U jednoj je ruci držao paletu, a u drugoj kist.

I iza njega su ostajala okamenjena ogledala. Znam to. Vidio sam samog sebe u tim ogledalima.

Jedino je Don Miguel uvijek bio tužan.

Osim jedanput. Ali to nije imalo veze s Diegovom paletom. Dogodilo se nekoliko dana nakon što je došao iz Granade Don Alhambro. Nisam znao kad je i kako došao. Nisam dotad ni čuo za nj. Slučajno sam tog jutra ušao u prostoriju u kojoj su bili njih dvojica. Protrljao sam oči. Ispred mene su stajala dva Don Miguela. I smiješili su se. I jedan i drugi.

– Ovo je moj daleki rođak Don Alhambro – kazao je Don Miguel.

– Ne, ja sam Don Miguel, a ovaj tu je Don Alhambro – ljutnuo se drugi Don Miguel.

– Očito bi bilo bolje da nas neko drugi upozna… – govorio sam i onda dodao – neko ko vas je u stanju razlikovati.

– On je u tirkiznoj odjeći – gotovo je zagalamio Don Miguel.

– Kako sam to mogao znati – odgovorih.

Jedino sam ih po odjeći mogao razlikovati.

Don Alhambro je bio u tirkiznoj odjeći.

A Don Miguel u tamnoljubičastoj. Kao i obično.

Nešto kasnije tog dana vidio sam ih iza zavjese. Govorili su tiho. Ipak sam ih čuo.

– I nikako nisi mogao zaključiti šta ti govore? – ljutito je šaptao Don Miguel.

– Ništa mi nisu ni govorili – odgovorio mu je Don Alhambro.

– Kako da ti i kažu. Bojali su se. Odmah su vidjeli da si čovjek iz drugih prostora… Oni istiniti prepoznaju se po očima.

– A ti?

– Šta ja?

– Ti si odavno naučio da te prepoznaju po očima. Kao doušnika…

Tad je Don Miguel udario Don Alhambra. Nije se dobro čulo, ali Don Alhambro je pao i, kad sam ja izišao iza zavjese, kapljica krvi je bila na njegovim usnama.

– Šta se dogodilo? – pitao sam.

– Ništa – odgovorio je Don Alhambro. – Nezgodno sam se spotaknuo i udario.

I to je bilo sve u tom susretu.

Poslije sam sve manje viđao Don Alhambra. Uvijek je tu bio Don Miguel da izvijesti o njegovoj bolesti i nesposobnosti da prikaže sve svoje vještine i pokaže svoj dar na način koji taj dar i zaslužuje.

Tako je to bilo.

Ipak, vjerovao sam, u tom tužnom susretu, da Don Miguel zaista voli tog svog dalekog rođaka i da mu nije svejedno što se stvari događaju onako kako se događaju.

A onda su stvari počele ličiti na bolest.

Ne moju.

Tad to niko nije mogao znati.

Don Diego, čije su oči vidjele kroz ogledala, nije bio tu. On je u to vrijeme bio u Italiji. Putovao je da vidi neke slikare i njihove slikarije. I sve je bilo u tome. Iako je to putovanje od samog početka bilo sumnjivo.

Od onog trenutka kad je došao kod nas Peter Paul Rubens, Diego se promijenio. Vidio je nešto u riječima Rubensovim što ja nisam vidio.

Niti iko drugi.

Ili to nisu bile riječi, nego potezi. Nisam znao.

Do tog trenutka mi se činilo da on o slikarstvu zna sve. I da je bolji slikar od Rubensa.

Ali nikad ne znaš kod tih slikara.

Oni su zaista neki svijet sam za sebe.

I tako se i ponašaju.

U svakom slučaju, kad je Diego otišao u Italiju, Don Miguel se nekako razbjesnio. Moj otac i majka su mu dopuštali da čini što god poželi: da im se izruguje i pravi predstavu od teških vladarskih poslova. Činilo se da je sad počeo pretjerivati. Toliko ponekad da je izgledalo da on doista vjeruje kako je gospodar života i smrti i kako on može učiniti sve što mu dođe na um. A na um su mu dolazile posve sulude stvari. Stvari koje niko u vladarskoj porodici ne bi povjerovao.

Osim možda starog, slijepog Antonija.

Don Miguel je skakao i vikao i svi su se valjali od smijeha.

– Sve ću vas ispratiti u plamen – vikao je.

I smijeh je rastao u plamen.

A onda je nastao muk.

Nastao je muk kad je prstom pokazao na Don Alhambra i izgovorio glasno i žestoko:

– Ti ćeš biti prvi u tom plamenu pročišćenja!

Tad je nastalo nešto što je zauvijek promijenilo Don Miguelov bijes.

– Ovo je bilo naporno, Don Miguele, odmori se malo. Da vidimo sad tvog rođaka. Hoćemo li prepoznati nešto novo od vašeg porodičnog dara…

To je kazala moja majka.

Don Alhambro, zbunjen, pogledao je i u mog oca. On mu je samo pogledom pokazao da to misli i njegova žena.

Iskoračio je i spotaknuo se.

Nastao je muk.

Onda je pokušao zaplesati i opet, još teže, pao.

Niko nije znao šta se događa. Najednom Don Alhambro, kao da se oslobađa tereta, izvadi jedan cvijet i njegov korak posta sigurniji. Vadio je potom cvijet za cvijetom dok se nisu skupili u ogroman buket i, u neopisivo dražesnom nizu koraka, ponudi ga mojoj majci.

Rijetko sam vidio tako lijep osmijeh na njenom licu.

I svi su počeli pljeskati.

Učinilo mi se čak da vidim suzu u oku svog oca.

Nagradio je Don Alhambra, čini se više nego što je ikad Don Miguela.

Bar je tako mislio Don Miguel, čije je lice bilo bijelo kao zid.

– Neka ostane – rekao je neko od njih – on još uvijek gotovo da je naš.

I onda je uslijedila rasprava, teška rasprava čije riječi nisam u potpunosti razumio, ali sam shvatio da Don Miguel ne brani svoj posao i svoj život, iako je to govorio, nego da iz njega govori neka panična ljubomora koju sam prvi put vidio u životu i koja me zaprepastila. Ništa mi u tome nije bilo jasno osim da je stvar nepravedna i, na neki način, vrlo opasna.

– Sad znam zašto vi nikada nećete narasti – rekoh im ljutito i otrčah odatle.

Najednom su i svi okupljeni patuljci izgledali drukčije. Nisu svi mislili isto kao Don Miguel, naravno, ali iznad njihovih glava i pokreta stajalo je nešto sudbinski moćno, nešto što ih je pretvaralo u marionete, neka nevidljiva ruka ih je pomjerala kao da je sam Don Miguel bio majstor lutkar.

Tako su počeli čudni događaji koji su se odigravali u narednim danima i za koje nikad nisi mogao znati jesu li istiniti ili su samo niz spletaka iza kojih je ko zna šta.

Patuljci su se u tom vremenu nekako udaljili od mene, a Don Alhambra sam vidio samo jednom, i to kako zamiče na kraju hodnika. Potrčao sam tad za njim, ali dio iza zavijutka bio je prazan.

Ne sjećam se da sam ga ikad poslije vidio. Ili bilo ko drugi. Govorilo se opet samo o Don Miguelu, dok je Don Alhambrov tužni smiješak blijedio u pamćenju.

Dok stojim mrtav pred Diegovom slikom, pitam se ko je na njoj sa mnom: Don Miguel ili Don Alhambro?

Prethodni članak

Kad zaboli progutana huja

Sljedeći članak

Hoće l’

PROČITAJTE I...

Kako to u jednoj od svojih etnografskih studija navodi Alija Hamzić, “Dževad Agić, pisac i hroničar svog djetinjstva i života, školskih dana u Tuzli, tradicije, prošlosti i događaja u Koraju od 1931. do 1943. godine, kad mu se gubi svaki trag, rođen je u Koraju 1923. godine i potiče iz ugledne ulemanske porodice. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a tri razreda gimnazije i Tehničku školu u Tuzli. Studij na Rudarsko-metalurškoj školi započeo je u Zenici, odakle su ga Nijemci ili ustaše tokom rata deportovali bez traga o njegovoj daljoj sudbini”

Čitam onako kako mislim da valja čitati, ne onako kako su drugi pročitali za mene. Ako u knjizi piše izvor, ja ga čitam kao izvor, a ne kao neki metafizički izvor. Ako u knjizi piše zabranjen izvor, ne čitam ga drukčije nego tako. Ako u knjizi piše grožđe, ne čitam drukčije, niti piće od grožđa o kojem u knjizi piše. Zato sam ukleti čitač. Drugi znaju bolje od mene šta zapravo piše. Oni kojima su samozvani stručnjaci objasnili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!