Patron vasione u selu pokraj Fojnice

Nedaleko od Fojnice smješteno je selo Oglavak. Skriven u bosanskim brdima, Oglavak je preko stotinu godina predstavljao centar islamske duhovnosti, ne samo u Bosni već i u Evropi. Tekiju u ovom selu, danas znanu samo poštovaocima tesavvufa, podigao je znameniti šejh Abdurahman Sirrija.

Put između Kiseljaka i Fojnice obiluje rukavcima i cestama. Jedna od njih, ničim obilježena, oštro se odvaja za Oglavak. Bez ikakvog znaka i uputstva, kao da se radi o putu kojeg koriste radnici na polju. Stoga, reći da na Oglavak vodi samo duhovna navigacija, nije nikakva metafora. Stotinjak metara od skretanja s glavne džade ulazi se u šumu u kojoj se na momente gubi signal za mobitel i internet. I šuma kao da poručuje da se na Oglavku uspostavljaju neki drugi signali. Na vrh brežuljka, dok se drvored gubi u retrovizoru, ukazuju se zeleni proplanci i nekoliko kuća. Među njima i dva bijela objekta. Već na prvi pogled, na osnovu arhitekture i ambijenta, jasno je da se radi o jednoj cjelini ponikloj na zajedničkim temeljima. Taj kompleks čine tekija i turbe šejh Sirri-babe. Nekada je ispod tekije bio smješten konak o čijim dimenzijama govori podatak da je u njemu bilo prostora za pedeset jahaćih životinja.

Tekiju na Oglavku podigao je šejh Abdurahman Sirrija krajem XVIII stoljeća, tačnije, 1798. godine. Oštećena je tokom Drugog svjetskog rata, kada je njemačka vojska iz nje ukrala i Kur'an prepisan u vrijeme hazreti Osmana, r.a., dakle, jedan od prvih primjera rukom pisanog Kur'ana iz VII stoljeća. Kenan ef. Sikirić, derviš, kazivao nam je da je bilo nekih naznaka da se upravo taj prepis Kur'ana danas nalazi u muzeju u Berlinu. Djejstva njemačke vojske, osim krađe Kur'ana od neprocjenjive vrijednosti, ništavna u usporedbi s divljaštima kojima su se služili pripadnici HVO-a 1993. godine. Tada je potpuno porušena tekija i turbeta šejh Sirri-babe i šejha Huseina Horosanija. Pritom su vojnici kopali zemlju kako bi oskrnavili kosti rahmetlija, ali nisu uspjeli do njih doći. Kenan objašnjava da ih je Allah dž.š. zaštitio i sklonio od agresora, jer je sigurno da on štiti svoje odabrane robove.

Učiti od prvaka među prvacima

Abdurahman Sirri-baba Sikirić rođen je 1775. godine (prema nekim izvorima 1785. godine) u Fojnici. Njegov otac Mehmed-efendija Balta-zade bio je profesor u fojničkoj medresi, skupa sa svojim prijateljem Husejinom-babom Zukićem, koji će kasnije odigrati presudnu ulogu u životu Abdurahmana Sirri-babe. Začudnost Sirrijinog rođenja zabilježilo je budno oko usmene predaje. U Fojnici je živio spomenuti kadija Mehmed Balta-zade sa svojom ženom. Jednog jutra, kad su se probudili i pili kahvu, kadinica reče svom mužu da je usnila jedan lijep san. “Dođe mi visok šejh pa mi reče: ‘Rodit ćeš muško dijete i nadij mu ime Abdurahman’“. Kadija pogleda u svoju ženu i u čudu reče: “Pa i ja sam to isto usnio.“ Bilo je to iznenađenje u kući. Kadinica je bila pri porođaju pa je vrlo brzo iza tog sna rodila sina i dala mu ime Abdurahman. Kad je djetetu bilo oko osam godina, šejh Husejin-baba došao je iz Stambola u Fojnicu. Zakucao je na vrata kadijine kuće. Kadinica reče malom Abdurrahmanu da vidi ko kuca na vratima, a mali je Abdurahman odmah otišao i otvorio ih. Kad je ugledao visoka šejha, brzo se vratio i rekao: „Eno onog šejha što je meni ime nadio.“

Kenan ef. Sikirić, potomak šejh Sirri-babe, pričao nam je da su Husejin-babu primili s velikim poštovanjem, a on im je rekao da će mali Abdurrahman, kad odraste, njemu na nauke u Živčiće. Kadinica je bila čvrsta uvjerenja da treba izvršavati sva šejhova uputstva i naređenja i da trebaju poslati svog sina njemu u Živčiće. Poslije završene fojničke medrese, Abdurahman odlazi u Živčiće na nauke kod šejh Husejin‑babe, koji je bio kutbi-zeman (prvak Bogougodnika svog vremena). Prevodeći ovu duhovnu titulu u bosanski jezik, objašnjava Kenan ef. Sikirić, stari oglavački derviši skovali su sintagmu „patron vasione“. Historija tesavvufa zabilježila je svega nekoliko slučajeva da jedan šejh objedini svih dvanaest turbana, da bude šejh svih dvanaest tarikata, a jedan od takvih bio je upravo Husejin-baba. Bio je poznat i priznat u centrima islamske duhovnosti, od Buhare i Semerkanda, preko Halepa, sve do Stambola. Kenan kazuje da je Husejin-baba obnovio specifičan način učenja zikira: „Koliko je meni poznato, nigdje na svijetu ne postoji idžazet za ovakav način učenja zikira, gdje je na jedan prelijep, harmoničan način, spojen džehri (glasni) i hafi (tihi) zikir. Husejin-baba je ovaj zikir prenio na Sirri-babu, a on na svoje nasljednike, pa se i danas u nakšibendijskim tekijama zikir uči na sličan način.“

Nestvarno zvuči da se šejh Husejin-baba, iako poznat u centrima islamskog svijeta, vratio u Živčiće pored Fojnice kako bi druge upućivao u tajne tarikata. Ipak, takav velikan imao je samo jednog učenika –  Abdurahmana Sikirića. Nakon što ga je uveo u nakšibendijski tarikat, Husejin-baba je Abdurahmanu dao duhovno ime Sirri, što znači Tajanstveni, tj. onaj koji je spoznao tajne života i svemira. Šejh Husejin‑baba rekao je da mu je suđeno da ima samo jednog, ali da će Abdurahman imati hiljadu i jednog derviša. Da bi utješio svog učitelja, Abdurahman izgovori čuvenu rečenicu i danas prisutnu u tarikatskim krugovima: „Ni jedan malo, ni hiljadu puno“.

Susret s pisarom ahdname Huseinom Horosanijem

Jedne večeri, kad je šejh pošao spavati, rekao je Sirriji da mu donese mlijeka da se napije. Dok je donio mlijeko, Husejin-baba je zaspao. Čekajući da se njegov učitelj probudi, šejh Sirri dočekao je sabah. Kad je šejh Husejin-baba vidio da Abdurrahman još stoji s mlijekom, rekao mu je: “Sve si ispite položio. Sada si spreman.“ Budući da u jednoj tekiji ne mogu djelovati dva šejha, Abdurahmana je poslao na Oglavak da oženi jednu udovicu i na njenom imanju izgradi tekiju. Bespogovorno je Abdurahman poslušao svog učitelja. Oženio se Lejlom, kćerkom Mula Ahmeda. Na njenom je imanju podigao tekiju i počeo predvoditi zikir. Sirri-babina prva žena Lejla rađala je samo žensku djecu, a i ta su djeca rano umirala. Sama je predložila da se Sirri-baba ponovo ženi. Zamolila je Sirriju da joj da jednog svog derviša kojeg smatra svojim djetetom. Njih dvoje s tri konja zaputili su se prema Kosovu i poslije određenog vremena vratili se s djevojkom Latifom, kćerkom imama iz Pločara, koja je kasnije Sirri-babi rodila dva sina (Abdullatifa i Šakira) i tri kćeri (Vasviju, Šaćiru i Aišu). Ipak, Lejla je zamolila Sirri-babu da njoj pripadne jutarnji hizmet oko šejha i kahva s njim, što joj je Sirri-baba i obećao.

Vrijeme je proticalo, a broj murida (sljedbenika) šejh Sirri-babe nije se povećavao. Priča kazuje da je spakovao stvari i krenuo put Stambola, kako bi u centru Osmanskog carstva osnovao tekiju. Već poslije jednog kilometra srete neznanog duhovnjaka, i, vidjevši da taj nije od ovog svijeta, upita: „Ko si ti?“ Ovaj mu odgovori: „Ja sam sedamdeset hiljaditi šehid sultan Fatihove vojske, Husein iz Horosana. Gdje si krenuo, o Sirri?“ Abdurahman reče da je krenuo za Stambol, jer na Oglavku nema interesanata za tarikat. Na to ga Husein Horosani upita: „Zar ćeš me samog ovdje ostaviti?“ Na Sirrijin upit gdje se to on nalazi, Husein mu pokaza na mezar i reče mu da se okani putovanja, da ostane na Oglavku, potvrdivši mu riječi njegovog učitelja da će na Oglavku biti jedna od najznamenitijih tekija u Bosni. Sirri‑baba posluša savjet šehida i ostade na Oglavku, gdje sagradi i turbe Huseinu Horosaniju, za kojeg Kenan ef. Sikirić navodi da  je najvjerovatnije  bio pisar čuvene Ahdname.

Husein-kapetan Gradaščević, oglavački derviš

Moralnim životom i principijelnošću, šejh Sirri-baba zadobiva naklonost muslimana širom Bosne i Hercegovine.  Njegova tekija ubrzo postaje značajan centar kojeg posjećuju svi znameniti Bošnjaci. Šejh Sirri-babin ugled i utjecaj bili su toliki da je svaki namjesnik Bosne smatrao svojom dužnošću posjetiti velikog učitelja. Kenan ef. Sikirić tvrdio nam je da mu nije poznat sličan primjer u historiji bosanskog tesavvufa, da su jednom šejhu po savjet dolazili ljudi sa značajnih pozicija u političkom, društvenom i vjerskom životu. Poznato je da su u tekiju na Oglavku, da izraze svoje poštovanje šejhu Sirriji, dolazile i bosanske valije Mehmed Vedžihi-paša, Morali Namik-paša, Mehmed Kamil-paša, upravitelj Hercegovine Galib Ali-paša Stočević Rizvanbegović. I drugi učeni ljudi tog doba, poput sarajevskog muftije Muhameda Šakir-efendije Muidovića (p. 1859), mostarskog muftije Mustafe-efendije Sarajlića (p. 1847) dolazili su po znanje na Oglavak. Zacijelo je glas o pobožnom i uglednom šejhu Sirriji dospio i u osmansku prijestolnicu, pa i do samog sultana Mahmuda II (na vlasti od 1808. do 1839.), koji je, da bi stekao naklonost i imao uza se uglednog i u narodu utjecajnog šejha, izdao carsku zapovijed (ferman) krajem rebia 1251/1835. godine, kojom se šejh Sirija i njegova tekija na Oglavku oslobađaju svih poreza i davanja. Zanimljivo je da je i sultan Hamidova žena bila oglavački derviš.

Šejh Sirriji dolazili su i drugi prvaci onog vremena, poput vođe pokreta za samostalnost i samoupravu Bosne i Hercegovine i prvi od naroda izabrani bosanski vezir Husejin-kapetan Gradaščević, na čijoj je strani bio i koga je kao narodnog borca podržavao šejh Sirija. Kenan ef. Sikirić kazuje da je moguće, ako ne i izvjesno, da je Gradaščević bio derviš šejh Sirii-babe: „Tako gordi i tvrdoglavi ljudi poput Gradaščevića ne bi tražili savjet od nekog za koga ne smatraju da je učeniji i znaniji od njih samih. Stoga je vrlo vjerovatno da je on bio Sirrijin derviš.“ Nakon što su Gradaščevića izdali oni koji su mu dali čvrsto obećanje da će biti uz njega, on je došao na Oglavak da se požali Sirri-babi, na šta mu je šejh odgovorio: „Ko god bude imao vjere u Bošnjake, dabogda je nemao!“

Čudan zeman nastade

Šejh Sirrija družio se intenzivno s Abdulvehab Ilhamijom Žepčakom. Postoji i predaja po kojoj je Sirri‑baba bio Ilhamijin učitelj. Po drugoj, vjerovatno tačnijoj predaji, njih su dvojica skupa učili kod Husejin-babe Zukića. Jedno je sigurno: Abdurahman Sirrija i Abdulvehab Ilhamija bili su prijatelji i jedno vrijeme svog života, jedan dio tarikatskog puta, prešli su zajedno. Zanimljivo je da su i pored zajedničkih temelja i naobrazbe, Ilhamija i Sirrija djelovali na drugačiji način. Dok je šejh Sirri-baba prosvjećivao uglednike i vlastodršce tog vremena družeći se s njima, Ilhami-baba je s njima dolazio u sukob oštro reagirajući na nepravdu. Zbog glasovite pjesme Čudan zeman nastade, upravitelj Dželal-paša pozvao ga je u Travnik. U predaji sačuvanoj u tekijama zabilježeno je da je Ilhamija od Gospodara tražio da preseli kao šehid te da mu je dova primljena. Po jednoj predaji, Ilhamija je sa Sirrijom bio skupa u oglavačkoj tekiji kada je Ilhamija učio dovu da preseli kao šehid. Po drugoj predaji, njih su dvojica u to vrijeme bili u Travniku:

„Predaja kaže da je Ihami-baba, zajedno sa Sirri-babom krenuo u Travnik zijaretiti turbe Ibrahim-dede, koji je preselio kao šehid. Sirri-baba je pričekao Ilhamiju i odmorio se na jednom kamenu pored Lašve dok je on uz turbe učio dovu. Osjetivši što je Ilhamija proučio Sirri-baba se odjednom podigao te mu rekao: ‘Ilhamija, dova će ti biti uslišena! Hoćeš li da to napišem crnom ili crvenom tintom?’

‘Crvenom’, odgovori Ilhamija. Predaja kaže da je Sirri-baba znao da je Ilhamija molio Allaha dž. š. da preseli na Ahiret šehidskom smrću Ibrahim-dedeta, a odabir crvene tinte je značilo da će mu biti odrubljena glava. Da je Ilhamija, Božjom voljom, odabrao crnu tintu, bio bi udavljen.

Nedugo nakon toga događaja Ilhamija dobiva poziv iz Travnika u koji je krenuo pješice hodajući tri dana da bi mu tamo bila odrubljena glava. Kažu da se glava ovog velikog Božjeg roba otkotrljala daleko od tijela. Krvnici su tijelo uspjeli podići ne bi li ga ukopali, ali glavu, uza sva nastojanja, nisu uspjeli ni pomaknuti. Bila im je preteška. Nastala je velika zbrka sve dok netko iz okupljene gomile nije povikao neka glavu spoje s tijelom. Tako učiniše i Ilhamijinoj glavi se vrati njezina prijašnja težina. Ilhami-baba je još rekao, prije ovog strašnog nedjela, da će njemu svijet dolaziti sa svih kontinenata, jer će biti nadaleko poznat, učit će mu Ja'sine i hatme mu poklanjati. I zaista kod Ilhami babinog turbeta uvijek svijet dolazi – klanjaju u turbetu dva rekjata, uče na tom mjestu razne dove tražeći od Allaha da im budu kabul.“

Nakon što je Sirri-baba čuo da je Ilhami-baba pogubljen, predaja kaže da se zaputio u Travnik, u dvore Dželal-paše. Kada ga je Dželal-paša ugledao kako bez straha korača, upitao je: „Znaš li ti ko sam ja?“ Šejh Sirrija je odgovorio: „A znaš li ti ko sam ja!?“ Pritom je podigao svoj štap i odaja se počela tresti. Dželal-paša, prestravljen susretom sa Sirrijom, sjedio je ukočen na svom divanu. Šejh je spustio svoj štap, okrenuo se ka izlazu i otišao. Kenan ef. Sikirić kazuje da je Dželal-pašin ugled opao te da je uskoro umro.

Najbolji izraz hakikatske poezije Bošnjaka

Imena znamenitih Bošnjaka koji su učili od Sirrije, bilo da se radi o tradicionalnoj ulemi ili vlastodršcima, upućuju na to da je oglavačka tekija u prvoj polovini XIX vijeka predstavljala moralno-didaktičku žilu kucavicu bosanskohercegovačkog društva. Pored toga, šejh Sirrija pisao je poeziju na orijentalnim jezicima, koju je književna kritika ocijenila najvišim ocjenama. Nažalost, preveden je samo jedan dio njegove rukopisne ostavštine, ponajviše zaslugom njegovog praunuka dr. Šakira Sikirića, znamenitog orijentaliste koji je djelovao tokom XX vijeka.

Profesor starije bošnjačke književnosti dr. Sead Šemsović izveo je poetičku podjelu divanske književnosti na osnovu četiriju temeljnih oblika saznanja, odnosno četiriju oblika postojanja kojima se služi tarikat. On je književnost na orijentalnim jezicima podijelio na šerijatsku, tarikatsku, mearifetsku i hakikatsku. Shodno konceptu kategorija spoznaje, od kojih je šerijat (uvjetno rečeno) najniža, a hakikat najviša kategorija, i hakikatska poezija poetički je najzahtjevnija, kako za pisanje, tako i za interpretaciju. Šemsović navodi primjere pjesnika koji su se realizirali u različitim poetičkim formama divanske književnosti, a Sirri-babinu poeziju navodi kao najbolji izraz hakikatske poezije Bošnjaka na orijentalnim jezicima. Uz sve je to Sirri-baba bio i kaligraf, iako njegovi radovi nisu ostali sačuvani.

Primjer Sirri-babinog angažmana na polju duhovnosti, društvenog aktivizma, kulturnog i književnog rada, odgovor je na onu vrstu prigovora da su tekije zatvorena društva neobazriva spram svijeta. U njegovo je vrijeme tekija bila izvorište nepresušnog okeana duhovnosti, emanirala pozitivnu energiju, spajala ljude i bila topos razmjene ideja.

Iz hronograma povodom Sirrijinog preseljenja, kojeg je anonimni autor spjevao na perzijskom jeziku, doznajemo da je šejh Sirri-baba Sikirića preselio 23. marta 1847. godine. Turbe mu je na Oglavku podigao njegov derviš Ali-paša Rizvanbegović. U turbetu je ukopan i njegov sin i nasljednik šejh Abdulatif. Teško je pojmiti veličinu Tajanstvenog. Još je teže pojmiti da su se kolosi poput Sirrije, i pored svjetske reputacije, odlučili djelovati u selima i brdima, a ne u centrima društvenog života. Takvi su velikani sami sobom centar. Takvi su oblikovali duhovnu geografiju Bosne.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Dok je sasvim jasno zašto na ovakvo okupatorsko ponašanje ne reagiraju okupatorski saradnici, tj. strani projekti, poltroni i klijenti, nejasna je šutnja autentične bošnjačke politike, javnosti i javno angažiranih ličnosti kojima je valjda jasno da je atak na jazik atak na samo središte nacionalnog bića i identiteta.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!