PARADOKSALNA SEMIOTIKA

Ima kosu plavu kao nebo, ima oči zelene kao Neretva – sjetih se pismene zadaće jednog svog bivšeg učenika. Pitao sam ga je li siguran da je Neretva zelena (O, kako li je samo divno zelena!) i poslao ga da mi donese bokal Neretve! Aaa, nije! Da jeste, nije. Da nije, jeste. Paradoks. To vam je kao moderna plavuša. Da nije plava, jeste. Da jeste plava, nije. Paradoks. A, on će, da mi malo vrati, paf, i lupi preda me displej svog mobitela. (Hoće li ovo da mi pokaže svemir? – sam se mislim.) Profesore, koje je boje haljina

Kad sam onu odveć popularnu Borhesovu rečenicu o njegovom susretu s Alefom, sadržanu u istoimenoj noveli, prepričao jednoj djevojčici predškolskog uzrasta, ustvari, izdiktirao “po sjećanju”, skoro napamet, nešto kao dječiju zagonetku: “Veličina Alefa mogla je iznositi dva‑tri centimetra, ali je u toj kuglici bio sadržan svemir, u cijeloj svojoj veličini”, ona će ti, ni pet-ni šest: Znam! – Mobitel. Kako mobitel? Priupitah. Kaže: Ma samo onaj mobitel koji vazda ima internet i koji je vazda uza te. O-la-la – vidi stvarno jeste! (Hajd’ reci da nije, ako smiješ!) Pa, svi već danas cijeli svemir nose sa sobom gledajući u ekran mobitela, pomislim, i potom se brzinom svjetlosti prenesem u vlastitu vijugavu apstrahiranu pustolovinu o svakom arapskom slovu/harfu koji je od elifa, i elifu koji je od tačke, pa odjednom kao da sam sebe uvjeravam: Sve je u jeziku, sve je u jeziku – ili je to već bio neki eho u mojoj glavi, ne znam. I, onda odjednom, k'o da mi, umjesto Borhesa, progovara Sirrija: Ja sam oblikom kaplja, ali sadržinom more! U meni je cijeli svijet, ja sam svijet i njegova sadržina. (…) U meni se odrazuje sve, ja sam općenitost i pojedinost. U meni je suština svih 18.000 svjetova.

A zašto je nebo plavo? – upita ti ona mene (malo da mi uzvrati zagonetkom). Pa, nebo je plavo zato što je trava zelena – kažem. Nebo nije plavo, nebo je crno! – onda će ti. O-la-la – vidi, stvarno jeste! (Hajd’ reci da nije, ako smiješ!) I potom me opet ponese vlastita vijugava apstrahirana pustolovina, doduše, pomalo mučna. Ima kosu plavu kao nebo, ima oči zelene kao Neretva – sjetih se pismene zadaće jednog svog bivšeg učenika. Pitao sam ga je li siguran da je Neretva zelena (O, kako li je samo divno zelena!) i poslao ga da mi donese bokal Neretve! Aaa, nije! Da jeste, nije. Da nije, jeste. Paradoks. To vam je kao moderna plavuša. Da nije plava, jeste. Da jeste plava, nije. Paradoks. A, on će, da mi malo vrati, paf, i lupi preda me displej svog mobitela. (Hoće li ovo da mi pokaže svemir? sam se mislim.) Profesore, koje je boje haljina?Ha ha ha. Ovisi od onog ko gleda, i kako gleda. Kažem. Provalio sam fazon, naravno.

Meni je, kad je gledam na nastavi, jedne, a kad je gledam kod kuće, sasvim druge boje. To sam provalio nakon što sam je pogledao drugi put, odmah poslije čitanja nekog teksta prema kojem su moje očne zjenice bile drukčijeg prečnika nego kad ne čitam a gledam, pa je ključ bio u količini svjetlosti u mojim očima i mogao sam da se hvalim (dok učenici nikako nisu mogli da se dogovore koje je boje) da sam jednu te istu haljinu gledao u obje njene varijante – svjetlijoj i tamnijoj, rekao bih iz ove perspektive. U međuvremenu sam onu malu pametku učio duginim bojama, pokazavši joj da su plava i crvena među graničnim i početnim, odnosno posljednjim bojama u popisu duginih boja, ovisi kako se gleda, i da je baš zato nebo nekada plavo, nekada po krajevima crveno, ili pak crno, naravno, samo onda kad nema svjetla. I, ne lezi vraže, usput skontam, sutra ću ja s onom djecom u školi malo o fizici, umjesto o jeziku (sigurno će im biti zanimljivije).

Jeste li učili o dvostrukoj prirodi svjetlosti? Svjetlost je i materija i talas, znate to? “Pustite” svjetlost iz lampe i ona za čas dođe do drugog kraja učionice, tako da imate osjećaj da je istovremeno na svakom mjestu, je l’ de? Ali, vidite jasno svjetlosne zrake, kao zrake sunca kroz prozor učionice, pogotovo kad u prostoriji ima prašine, je l’ de? Ona je tu, vidljiva, a ne možete da je strpate u kantu i ponesete kući. A da je nema, ima. Da je ima, nema. Svjetlost vam služi da vidite, a kad je primaknete očima, onda ništa ne vidite. Paradoks. Sve je to zato što je svjetlost i materija i talas. Baš kao i sve oko nas. Da, da. Evo ovaj sto. Znate ono, učili ste, je l’ de, postoji vjerovatnoća da čaša propadne kroz sto? Niste? Ma jeste. Znate da su pronašli sitne djeliće svjetlosti u svakom atomu. Sad ih ima, sad ih nema. Paradoks. Ne mogu ni da ih izmjere. O-la-la. Da, da. Dobro ste. Hologram. Sve ti je ovo k'o hologram. Mislim, da jeste, nije. Da nije, jeste. Paradoks.

Draga djeco, sve što sam rekao je laž. Pa i ovo posljednje. Paradoks.

P. S. Ko je upalio mrak?

PROČITAJTE I...

Kako to u jednoj od svojih etnografskih studija navodi Alija Hamzić, “Dževad Agić, pisac i hroničar svog djetinjstva i života, školskih dana u Tuzli, tradicije, prošlosti i događaja u Koraju od 1931. do 1943. godine, kad mu se gubi svaki trag, rođen je u Koraju 1923. godine i potiče iz ugledne ulemanske porodice. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a tri razreda gimnazije i Tehničku školu u Tuzli. Studij na Rudarsko-metalurškoj školi započeo je u Zenici, odakle su ga Nijemci ili ustaše tokom rata deportovali bez traga o njegovoj daljoj sudbini”

Čitam onako kako mislim da valja čitati, ne onako kako su drugi pročitali za mene. Ako u knjizi piše izvor, ja ga čitam kao izvor, a ne kao neki metafizički izvor. Ako u knjizi piše zabranjen izvor, ne čitam ga drukčije nego tako. Ako u knjizi piše grožđe, ne čitam drukčije, niti piće od grožđa o kojem u knjizi piše. Zato sam ukleti čitač. Drugi znaju bolje od mene šta zapravo piše. Oni kojima su samozvani stručnjaci objasnili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!