Parada u čast bezumlja

Bundžijska folklorna ceremonija u Banjoj Luci rezultat je hipnotički ponavljane laži da se srpskom narodu oduzima pravo na slavlje. Ustavni sud BiH svojom odlukom nije osporio pravo na postojanje Dana RS-a, već je, postupajući po zahtjevu člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića za ocjenu ustavnosti Zakona o praznicima RS-a, naložio entitetskim vlastima da za praznovanje odaberu neki drugi dan jer 9. januar predstavlja datum kada su 1992. godine predstavnici Srba donijeli odluku o osnivanju srpske paradržave u BiH

Zvanična Banja Luka, prkoseći ne samo odluci Ustavnog suda BiH i zdravoj pameti već i idejama demokratije, pa i interesima srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, obilježila je 9. januar kao Dan Republike Srpske. U demokratskoj državi složene političke arhitekture, kakva je Bosna i Hercegovina, nije bilo puno raspoloživih načina da se ilegalni banjalučki vodvilj spriječi niti bi se represivnim mjerama postigla dugoročnija korist. Stoga, nije razborito lamentirati nad samovoljom predsjednika RS-a Milorada Dodika i njegove kamarile – umjesto toga, mudrije je i pragmatičnije tragati za mogućim rješenjima pitanja proslave dana RS-a, koje se ustobočilo između dominantne srpske politike u BiH i civiliziranog svijeta.

Bundžijska folklorna ceremonija u Banjoj Luci rezultat je hipnotički ponavljane laži da se srpskom narodu oduzima pravo na slavlje. Ustavni sud BiH svojom odlukom nije osporio pravo na postojanje dana RS-a, već je, postupajući po zahtjevu člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića za ocjenu ustavnosti Zakona o praznicima RS-a, naložio entitetskim vlastima da za praznovanje odaberu drugi datum, jer 9. januar, kao spoj građanskog i vjerskog praznika, upućuje neprihvatljivu poruku nesrpskom stanovništvu RS-a i predstavlja datum kada su 1992. godine predstavnici Srba donijeli odluku o osnivanju srpske paradržave u BiH. Dodik je, sve uplašeniji za vlastitu slobodu koju ne ugrožava njegovo srbovanje, već njegova sklonost kriminalnim radnjama, iskoristio preporuku Ustavnog suda kao povod za pokretanje operacije. Ta operacija, predstavljena kao borba za Republiku Srpsku i srpski narod, imala je dvije faze – nelegalni referendum (čije je rezultate Ustavni sud BiH poništio) i ovogodišnju proslavu 9. januara, koja je pružila još jednu potvrdu da je Milorad Dodik političar koji je odavno prešao liniju između racionalnog i iracionalnog i između prihvatljivog i štetnog. Operacija 9. januar pružila je i otužnu sliku političke usamljenosti Milorada Dodika i njegove antipolitike.

Prijetnje o rastakanju Bosne i Hercegovine

Zbog prigušenih kritičkih i mislećih glasova u srpskom narodu te zbog budućnosti koju bosanskohercegovački narodi neizbježno dijele, ne treba propustiti priliku da se ukaže na iracionalnosti i nakaradnosti u njegovom djelovanju. Skoro beskompromisne izjave predsjednika RS-a o nužnom rastakanju Bosne i Hercegovine i ujedinjenju Srba s obiju strana Drine nesumnjivo zvuče uznemirujuće i prijeteće, ali one nisu nikakva novina u Dodikovom političkom arsenalu.

Da učestalo spominjanje ispraznih floskula o miru, slobodi i pravdi na devetojanuarskoj folklornoj priredbi u Banjoj Luci nije moglo prikriti zloćudni naboj Dodikovih stvarnih namjera, nije promaklo ni posmatračima sa strane, pa je britanski Reuters precizno uočio “podsticanje etničkih tenzija koje su dovele do rata u Bosni između 1992. i 1995. godine”, a francuski AFP navodi da taj datum ima veliki emotivni odjek u BiH i da podstiče sjećanja na “nacionalistički zanos, traume i krvoproliće”. Spisak gostiju na banjalučkoj proslavi još rječitije govori o tome koliko je Dodiku pošlo za rukom da prikrije svoje skliznuće u blato političke regresije i nazadnjaštva – pored predstavnika Slobodarske partije Austrije, koja baštini najmračnije tekovine Habsburške monarhije i nacizma (FPO), tu su bili još i Edouard Ferrand i Dominique Bilde iz francuskog Nacionalnog fronta, stranke koja, baš kao i Milorad Dodik, ima problem da shvati kako pojmove nacizma i fašizma ne određuje ikonografija, već sadržaj. To što je Dodik sebe osudio na prijateljevanje i političko jedinstvo s opskurnim likovima poput Bildeove, nažalost, nije samo njegov problem, iako će on platiti najvišu cijenu takvog izbora. No već sada treba tražiti načine da u plaćanju tog ceha ne učestvuju i narodi Bosne i Hercegovine.

U osionom i kabadahijskom zanosu, Dodikovom jeziku sve češće popuštaju kočnice. U intervjuu datom svom RTRS-u uoči 9. januara on je najavio da će energično opstruirati proces uknjiženja vojne imovine kao jedan od uvjeta za pristupanje BiH NATO-u, kazavši da će se služiti pravnim mehanizmima, a potom je dodao da će “izgoniti Oružane snage BiH iz prostorija koje pripadaju RS‑u”. Šta je tačno Dodik mislio pod ovim izgonjenjem i kako je zamislio taj izgon, pitanja su o kojima će morati razmišljati u danima postprazničnog mahmurluka ako želi ponuditi smislene odgovore nadležnim organima koji će ova pitanja zasigurno dodati listi onih već spremljenih za laktaškog bundžiju.

Ostavimo sada po strani Dodika i pogledajmo nekoliko momenata koji ukazuju na neutemeljenost i besmislenost njegovog slavljeničkog i pobjedničkog oduševljenja. Da operacija 9. januar, ipak, nije konsenzusno doživljena kao mudar i uspješan poduhvat, pokazuju i nategnuti pokušaji kompromisnog govorenja, poput izjave predsjednika Narodne skupštine RS Nedeljka Čubrilovića, koji je rekao da RS “obilježavanjem 9. januara na dostojanstven način želi da pošalje poruke ljubavi prema svima i da pozove na mir i toleranciju u BiH i okruženju”, dodajući potom “da RS želi da bude funkcionalan dio BiH i da doprinese da ta zemlja postane funkcionalna i kao takva ide ka evropskim integracijama”. Takvo bi kalkulantstvo možda i bilo opravdano u političkoj igri s manjim ulozima, ali Čubrilović mora shvatiti da je upravo Dodikovo insistiranje na 9. januaru i insistiranje na nacionalnom ekskluzivizmu glavna prepreka miru i toleranciji u BiH i okruženju, kao i funkcionalnosti države.

Ne samo Čubrilović već i zakonodavno tijelo kojim on predsjedava nije pokazalo uvjerenost u Dodikov nadmeni optimizam, pa je Narodna skupština RS‑a naizgled lukavim manevrom pokazala da nema namjeru potpuno slijediti entitetskog predsjednika u njegovoj avanturi. Skupština je, naime, suspendirala dijelove Zakona o praznicima RS-a, šaljući poruku da ipak uvažava omraženi Ustavni sud BiH, a potom je donijela Zakon o Danu RS‑a prema kojem će se on i dalje proslavljati 9. januara, ali kao sekularni i neobavezujući praznik. U ovom je trenutku to vjerovatno maksimum kompromisa na koji je Narodna skupština RS-a, u manijakalnoj atmosferi koju su kreirali Dodikovi mediji, mogla pristati.

Vučić izbjegao slavljenje neustavnog praznika

Možda i najsnažniji signal Dodiku stigao je iz grada kojeg je on odabrao za svoj vjeveričiji brlog u kojem skriva svoje orahe – iz Beograda. Srbijanski premijer Aleksandar Vučić, koji je prošle godine prisustvovao proslavi 9. januara, ove je godine to odbio nedvosmisleno stavljajući do znanja da ne želi učestvovati u folklornom događaju koji je Ustavni sud suverene države proglasio neustavnim. Pritom je i premijer Vučić morao načiniti određene kompromise koji su se sastojali u ostavljanju na volju ministrima njegove vlade da sami odluče hoće li ići u Banju Luku, te u odsustvu kritike na račun predsjednika Srbije Tomislava Nikolića, koji je ovu priliku iskoristio da javnost u Srbiji podsjeti na svoje postojanje te na ideološki gunj ispod kojeg je izmilio na političku scenu. Premda je član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović jasno rekao da je Nikolić dobrodošao i u Sarajevo i u Banju Luku, ali ga je ujedno pozvao i da razmisli o poruci koju šalje svojim odlaskom na Dodikovu privatnu zabavu plaćenu narodnim parama, srbijanski je predsjednik na to reagirao tiradom o tome da njemu niko ne može zabraniti odlazak u Banju Luku, dajući ujedno savjet Izetbegoviću da se pokrije ušima zbog napada na premijera Vučića prije godinu i po u Potočarima. Pokrivanje ušima, međutim, priličnije je za predsjednika države koja svoje bezbednjake šalje u ilegalne i tajne akcije na teritoriju druge suverene države. Sve u svemu, Nikolićev je nastup potvrdio ono što Dodikovi nastupi uporno pokazuju – da političko i historijsko nazadnjaštvo i skučeni šovinizam umanjuju sposobnost racionalnog mišljenja i djelovanja.

Pored Nikolića, u Banju Luku je iz Beograda stigla još jedna istaknuta zvanica – poglavar SPC patrijarh Irinej. U njegovom dolasku i služenju liturgije povodom blagdana Svetog prvomučenika i arhiđakona Stefana ne mogu se sagledati samo vjerski motivi, već se tu mogu pronaći i odgovori na neka nedovoljno osvijetljena pitanja. Irinej je na banjalučku folklornu smotru uz čestitke očito donio i poruku da hegemonističke i agresivne tendencije još nisu ugasle u Sinodu SPC. Da, nesumnjivo je srpski narod na ovom podneblju podnio strahovite žrtve tokom povijesti, ali u tome nije usamljen. Način na koji se patrijarh Irinej poziva na te žrtve, nažalost, ne ukazuje da on shvata njihovu tragičnost i potrebu da žrtava, ni među Srbima ni među drugim narodima, u budućnosti ne bude. Štaviše, u malo slobodnijoj interpretaciji moglo bi se reći da on riječima, da je RS “djelo Božije da sačuva srpski narod, da bi opstao i ostao na prostorima koji su zaliveni krvlju i utemeljeni na kostima”, u najmanju ruku Boga optužuje za saučesništvo u udruženom zločinačkom poduhvatu i genocidu počinjenom nad Bošnjacima u proteklom ratu.

Iako Zakon o Danu RS‑a, koji je izglasala Narodna skupština, izričit u pogledu sekularne prirode praznika, u praksi ta sekularnost ostaje samo prazna riječ, čime se kreira jedan od najvećih paradoksa bosanskohercegovačke poslijeratne historije – dok veliki dio srpskih, pa i srbijanskih političara i medija lamentira nad nekakvom šerijatizacijom Sarajeva i Federacije BiH, dotle se u Republici Srpskoj stvara karikatura klerikalne države u kojoj je sekularizam samo kozmetička floskula. Republika Srpska u vizuri Milorada Dodika i njegovih sljedbenika sve više nalikuje na križarske kneževine iz doba križarskih ratova, što i ne treba čuditi – ista kombinacija vjerskog zanosa na površini i želje za grabeži u osnovi leži i u Dodikovoj politici i u ideologiji križara koji su usput spaljivali i Zadar, Beograd i Konstantinopolj. Takvoj ideologiji sada je podršku dao i patrijarh Irinej, koji bi vjerovatno imao problem da pred Vaseljenskim saborom objasni svoje koketiranje s filetizmom, odnosno religijskim nacionalizmom, pojavom koju je to najviše pravoslavno tijelo još u 19. stoljeću proglasilo za herezu i otpadništvo od vjere.

Na još jedan detalj u obraćanju patrijarha Irineja treba obratiti pažnju jer on pokazuje da se poglavar SPC nije izliječio od boljki svojstvenih nacionalistima i šovinistima. Odgovarajući na pitanje novinara Jutarnjeg lista, patrijarh je rekao i sljedeće: “Nismo mi Srbi došljaci u Bosni i Hercegovini, kao što to nisu ni Hrvati, a, naravno, ni današnji Bošnjaci muslimanske vjere.” Upotreba pridjeva današnji uz ime samo jednog od bosanskohercegovačkih naroda u najmanju ruku ukazuje na to da je patrijarh sklon njegovanju devijantnog i historijski neutemeljenog osjećanja primagenigurnosti, iz kojeg potom izvire jednako devijantna misao o pravu na politički i nacionalni ekskluzivitet, a iz tog ekskluziviteta, po pravilu, izviru i djela nalik onima kojima se evo već četvrt stoljeća bavi Haški tribunal i sudovi u BiH.

Ivanić bi da nadmaši Dodika

Nažalost, i vladika Grigorije, koji se posljednjih godina profilirao kao autentičan glas unutar SPC koji razumijeva iskušenja sadašnjosti i smisao vjere, te njen odnos sa svakodnevnim životom u svim njegovim aspektima, dopustio je da bude uvučen u Dodikov privatni projekt, pristajući da bude imenovan u novi saziv Senata Republike Srpske. Zašto je jednom crkvenom velikodostojniku bilo potrebno da dodatno izvrgava ruglu ionako krhki sekularizam Republike Srpske i zašto mu je bilo potrebno da narušava vlastiti ugled ulaskom u tijelo koje je okupljalo i koje okuplja u najmanju ruku opskurne i nazadne likove, brzo ćemo saznati.

Možda i najneuralgičniji moment u vezi smotrom povodom ilegalnog Dana RS‑a jeste učešće Oružanih snaga BiH u njoj. Dodikov ultimativni i ucjenjivački maksimalizam i klimajuću spremnost Ministarstva odbrane BiH da pronađe kompromis koji osigurava najmanju štetu po strani je ostavio srpski član Predsjedništva Mladen Ivanić, koji je, kako tvrdi, samostalno donio odluku da na Trgu Krajine u Banjoj Luci njemu u čast budu postrojeni pripadnici 3. pješadijskog puka Republika Srpska, inače ceremonijalne jedinice koja nema ni operativnu ulogu ni kapacitete. Da li je ovim činom Ivanić na sebe preuzeo teret donošenja teške odluke i tako amortizirao Dodikovo buldozersko buntovništvo ili se svrstao na stranu svog političkog protivnika i načinio presedan po kojem entitetsko rukovodstvo može upotrebljavati Oružane snage preko svoje marionete u državnom Predsjedništvu, bit će jasnije nakon što se postupi po zahtjevu bošnjačkog člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića da se preispitaju sve okolnosti učešća OS BiH na ovogodišnjoj proslavi 9. januara. U svakom slučaju, ono što je u ovom trenutku poznato jeste to da je Ivanić prekoračio svoja ovlaštenja, jer on kao član Predsjedništva ima pravo da, pod Zakonom predviđenim uvjetima, samostalno naredi upotrebu počasne jedinice, ali za upotrebu 3. pješadijskog puka, kao i drugih dviju jedinica slične namjene u OS, potreban je konsenzus sva tri člana Predsjedništva.

Izetbegović je svojim odmjerenim, ali stoga ništa manje odlučnim zahtjevom, pokazao da nastavlja s vođenjem smirene, legalizmom nadahnute politike, što, s obzirom na njegovu političku poziciju, svakako valja pozdraviti. No, nije on jedini koji će insistirati na rasvjetljavanju uloge OS BiH u banjalučkom slavljeničkom vodvilju, zapovjednica štaba NATO-a u BiH brigadni general Gisele Wilz također je iskazala očekivanje da će Ministarstvo odbrane i Oružane snage provesti istragu i utvrditi gdje je došlo do propusta koji su za posljedicu imali neustavnu upotrebu OS BiH.

Sve u svemu, 9. januar je prošao pokazujući da Dodikovo podizanje temperature nije bilo dovoljno da privoli veći broj Banjalučana da izađu na zaleđene ulice i posmatraju karnevalski mimohod u kojem su rame uz rame marširali policajci i bajkeri. A pokazao je i to da je za većinu stanovnika Republike Srpske, na Dodikovo razočarenje, 10. januar znatno važniji datum, kao i svaki naredni, jer je stanovnicima tog entiteta, kao i čitave Bosne i Hercegovine, važnija budućnost od maglovite, počesto i sramotne prošlosti koja uz pomoć buntovnih političara i politikanata nastoji zauzeti poziciju tamničara slobode. A pokazao je i to da kritička, građanska i demokratska misao srpskog naroda u Bosni i Hercegovini nema razloga za strah jer će na svojoj strani, za razliku od Dodika, imati civilizirani svijet i s Istoka i sa Zapada. Sada je preostalo još samo da čujemo tu misao i zaželimo joj dobrodošlicu.

PROČITAJTE I...

Američki ekspert David Scheffer dio je četveročlanog tima koji je sačinio zahtjev za reviziju presude Međunarodnog suda pravde u predmetu BiH protiv Srbije. Scheffer je svojevremeno obnašao dužnost prvog ambasadora SAD-a za pitanja ratnih zločina, a na tu je poziciju, upravo zbog ratnih dešavanja u BiH, imenovan tokom drugog predsjedničkog mandata Billa Clintona. Scheffer je dobitnik brojnih nagrada i priznanja, a pored njega, dio bh. tima i ovaj će put biti holandski advokat Phon van den Biesen, koji je kao zamjenik glavnog zastupnika BiH zastupao i u prvom procesu protiv Srbije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!