“Pa, majku mu, nije pos’o zec da pobjegne”

Koračam kroz svježe, osunčano jutro i odlučujem, premda znam šta me tamo čeka, navratiti u izvjesnu instituciju u kojoj sam nekoliko mjeseci ranije aplicirao za posao novinara u pres službi. Zvanično, barem sam tako usmeno obaviješten, posao sam dobio. Nezvanično, moj posao uveliko radi stanoviti partijski poslušnik

Probudio sam se rano. Gledam, sviće. Sjedim u polumraku, pijem crni čaj i razmišljam gdje i kome danas pokucati na vrata. I ima li uopće smisla? Sva su vrata u ovom gradu za mene odavno zamandaljena. Ipak, izlazim. Prvo na sabah u džamiju, a potom ondje kamo me put ili usud odvede.

Nakon sabaha, izađoh u lijepo, mladim suncem okupano jutro. Sjedim na klupi u džamijskom haremu, vežem pertle, a neki me stari, onemoćali dedo znatiželjno zagleda, mjerka, žmirka, očito željan dobro mi poznatog i starcima svojstvenog propitivanja: ko sam, šta sam, odakle sam, čiji sam.

Konačno, uspravih se, a on, ne časeći časa i mjerkajući me kao vola na prodaju, započe svoju besposlicu:

– Ama, gledam te nešto… Aaa, mašallah, mašallah, kako si samo izrast’o, blago li se majci koja te rodila! Pravi gazija, jah, pravi! A de, živ bio, reci mi koji si, odakle si? Jesi l’ ovdašnji il’ si izbjeg’o?

– E, moj dedo! Domuzi su teška mraka, opasna, preopasna!

– Šta domuzi? Kakvi domuzi?

– Naši! I još samo ovo: Što je više straže, sve se više krade, što je više knjiga, sve se manje znade!

– Allah selamet! Ja njemu lijepo, gazija si, dobar si, haran si, a on meni o domuzima njakim i straži i knjigi! Allah selamet! – u čudu podvikuje dedo dok sam odlazio.

Koračam kroz svježe, osunčano jutro i odlučujem, premda znam šta me tamo čeka, navratiti u izvjesnu instituciju u kojoj sam nekoliko mjeseci ranije aplicirao za posao novinara u pres‑službi. Zvanično, barem sam tako usmeno obaviješten, posao sam dobio. Nezvanično, moj posao uveliko radi stanoviti partijski poslušnik. Ne znaju šta bi sa mnom. S potrebnim kvalifikacijama i uspješno položenim testovima, a bez političko-logističke potpore, za njih sam poput zubobolje ili čira na stražnjici. Tako me i tretiraju. Drže me na tankom ledu, lažu, petljaju, kupuju vrijeme, čekaju da se umorim i sam odustanem.

U ukusno uređenoj prijemnoj kancelariji dočekuje me napirlitana sekretarica, verzirana i hinjeno ljubazna.

– Ah, Vi ste! Dobro jutro! Izvolite, sjednite, molim Vas! Jeste li za kahvu? Ili neki sok? Ne?! Pa, dobro, u žurbi ste, pretpostavljam! Čujte, što se Vašeg posla tiče, tu, hm, ima izvjesnih poteškoća… Ovaj, znate i sami u kakvom ambijentu živimo, ali budite uvjereni da je Vaša aplikacija ozbiljno razmotrena, a Vaše sposobnosti neupitne, te stoga mislim da će u najskorije vrijeme…

– Želim razgovarati s Vašim šefom – prekidoh je.

– Žao mi je, ali to nije moguće! On je upravo na sastanku , vrlo važnom sastanku, a dugo će i potrajati, pa bi najbolje bilo…

– Mogu čekati. I, molim Vas, donesite mi kahvu, dvije zapravo. I pepeljaru.

Ona me ukočeno pogleda, ljutito se okrenu i bez kucanja uđe u šefov ured. Minut-dva poslije, pojavi se i on: onizak, debeo, zadrigao od žderanja i oblokavanja, blijedo me pogleda i upita šta želim.

– Šta je s mojim poslom?

– Bit će, bit će! Pa, majku mu, neće ti pos’o pobjeći! Nije zec pa da pobjegne, je l’ tako? Osim toga, imamo mi ovdje i drugih problema! Ih, ti misliš da je to tek tako: daj mi pos'o, a ja k’o iz džepa izvadim pa kažem: Na, evo ga! Nego, sačekaj ti još malo, a bit će posla, bit će… Eto, tako, a ti navrati opet, slobodno, napravit ćemo, smislit ćemo nešto!

– Nemamo šta smišljati! Sve je čisto i jasno! U ponedjeljak dolazim na posao!

– Ama, sad ti govorim – zapjeni zadrigli.

– Trzam te, jado jadni! Obojica znamo da od mog posla nema ništa! Daj mi moje dokumente – rekoh sekretarici i u sekundi mi bi uručena čvrsto zalijepljena koverta.

 

I još nešto – rekoh zadriglom. Čuvajte se samih sebe! Sebi ste nepravdu učinili, meni ne! Sada ste silni, jaki, ali sve ima svoju granicu, svoje trajanje! Pa kada, i ne opazivši, pređete tu granicu, obrušit će se na vas gomila nepravdi koje ste učinili meni i meni sličnima! Šta će vas zadeverati, ja to ne mogu znati, a nije me ni briga, ali, prije no što vam istekne vrijeme, prije no što budete satjerani do zida, nemoćni i prestravljeni, strašno je koliko ćete ti i takvi kao ti do tada smutnje posijati; koliko ćete do tada pametnih, dobrih ljudi obespraviti, unesrećiti! To je strašno!

Po izlasku iz zgrade, miran i sabran kao da sam upravo dobio posao, nisam imao dilemu kamo krenuti: pravo kući. Tako, iskustvo me tome podučilo, kad god bih bio u nedoumici – gdje, šta, kako, odmah bih se zaputio ka kući, jer iz kuće sve, ali baš sve polazi i sve se u kuću vraća.

PROČITAJTE I...

Dok traje debata o Idlibu, terorističke grupe, uključujući Daeš i Al-Kaidu, pokušavaju da se reorganiziraju u ćelije u Siriji i Iraku. Iako su zapadnjački zvaničnici požurili da objave pobjedu nad teroristima u zoni konflikta, nije tajna da ti militanti predstavljaju ozbiljnu opasnost regionalnom miru i stabilnosti. Da stvari budu još gore, kriza u odvijanju u Idlibu ima potencijal da stvori dodatne izazove vis-à-vis protuterorističkim naporima na terenu

Gledamo tuđim očima, govorimo tuđim riječima, gestikuliramo tuđim pokretima. Od tog nas mogu spasiti samo naše, vlastite oči. Može nas spasiti samo želja da nešto vidimo, da pogledamo oko sebe, da zapazimo svoju sjenku kako nas prati kroz grad, kako se pruža ispred nas, vere uz zidove, skriva i ponovno vraća (kad ste to posljednji put vidjeli?), da pogledamo bolje ljude s kojima živimo, grad u kojem živimo, svojim očima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!