“Pa, majku mu, nije pos’o zec da pobjegne”

Koračam kroz svježe, osunčano jutro i odlučujem, premda znam šta me tamo čeka, navratiti u izvjesnu instituciju u kojoj sam nekoliko mjeseci ranije aplicirao za posao novinara u pres službi. Zvanično, barem sam tako usmeno obaviješten, posao sam dobio. Nezvanično, moj posao uveliko radi stanoviti partijski poslušnik

Probudio sam se rano. Gledam, sviće. Sjedim u polumraku, pijem crni čaj i razmišljam gdje i kome danas pokucati na vrata. I ima li uopće smisla? Sva su vrata u ovom gradu za mene odavno zamandaljena. Ipak, izlazim. Prvo na sabah u džamiju, a potom ondje kamo me put ili usud odvede.

Nakon sabaha, izađoh u lijepo, mladim suncem okupano jutro. Sjedim na klupi u džamijskom haremu, vežem pertle, a neki me stari, onemoćali dedo znatiželjno zagleda, mjerka, žmirka, očito željan dobro mi poznatog i starcima svojstvenog propitivanja: ko sam, šta sam, odakle sam, čiji sam.

Konačno, uspravih se, a on, ne časeći časa i mjerkajući me kao vola na prodaju, započe svoju besposlicu:

– Ama, gledam te nešto… Aaa, mašallah, mašallah, kako si samo izrast’o, blago li se majci koja te rodila! Pravi gazija, jah, pravi! A de, živ bio, reci mi koji si, odakle si? Jesi l’ ovdašnji il’ si izbjeg’o?

– E, moj dedo! Domuzi su teška mraka, opasna, preopasna!

– Šta domuzi? Kakvi domuzi?

– Naši! I još samo ovo: Što je više straže, sve se više krade, što je više knjiga, sve se manje znade!

– Allah selamet! Ja njemu lijepo, gazija si, dobar si, haran si, a on meni o domuzima njakim i straži i knjigi! Allah selamet! – u čudu podvikuje dedo dok sam odlazio.

Koračam kroz svježe, osunčano jutro i odlučujem, premda znam šta me tamo čeka, navratiti u izvjesnu instituciju u kojoj sam nekoliko mjeseci ranije aplicirao za posao novinara u pres‑službi. Zvanično, barem sam tako usmeno obaviješten, posao sam dobio. Nezvanično, moj posao uveliko radi stanoviti partijski poslušnik. Ne znaju šta bi sa mnom. S potrebnim kvalifikacijama i uspješno položenim testovima, a bez političko-logističke potpore, za njih sam poput zubobolje ili čira na stražnjici. Tako me i tretiraju. Drže me na tankom ledu, lažu, petljaju, kupuju vrijeme, čekaju da se umorim i sam odustanem.

U ukusno uređenoj prijemnoj kancelariji dočekuje me napirlitana sekretarica, verzirana i hinjeno ljubazna.

– Ah, Vi ste! Dobro jutro! Izvolite, sjednite, molim Vas! Jeste li za kahvu? Ili neki sok? Ne?! Pa, dobro, u žurbi ste, pretpostavljam! Čujte, što se Vašeg posla tiče, tu, hm, ima izvjesnih poteškoća… Ovaj, znate i sami u kakvom ambijentu živimo, ali budite uvjereni da je Vaša aplikacija ozbiljno razmotrena, a Vaše sposobnosti neupitne, te stoga mislim da će u najskorije vrijeme…

– Želim razgovarati s Vašim šefom – prekidoh je.

– Žao mi je, ali to nije moguće! On je upravo na sastanku , vrlo važnom sastanku, a dugo će i potrajati, pa bi najbolje bilo…

– Mogu čekati. I, molim Vas, donesite mi kahvu, dvije zapravo. I pepeljaru.

Ona me ukočeno pogleda, ljutito se okrenu i bez kucanja uđe u šefov ured. Minut-dva poslije, pojavi se i on: onizak, debeo, zadrigao od žderanja i oblokavanja, blijedo me pogleda i upita šta želim.

– Šta je s mojim poslom?

– Bit će, bit će! Pa, majku mu, neće ti pos’o pobjeći! Nije zec pa da pobjegne, je l’ tako? Osim toga, imamo mi ovdje i drugih problema! Ih, ti misliš da je to tek tako: daj mi pos'o, a ja k’o iz džepa izvadim pa kažem: Na, evo ga! Nego, sačekaj ti još malo, a bit će posla, bit će… Eto, tako, a ti navrati opet, slobodno, napravit ćemo, smislit ćemo nešto!

– Nemamo šta smišljati! Sve je čisto i jasno! U ponedjeljak dolazim na posao!

– Ama, sad ti govorim – zapjeni zadrigli.

– Trzam te, jado jadni! Obojica znamo da od mog posla nema ništa! Daj mi moje dokumente – rekoh sekretarici i u sekundi mi bi uručena čvrsto zalijepljena koverta.

 

I još nešto – rekoh zadriglom. Čuvajte se samih sebe! Sebi ste nepravdu učinili, meni ne! Sada ste silni, jaki, ali sve ima svoju granicu, svoje trajanje! Pa kada, i ne opazivši, pređete tu granicu, obrušit će se na vas gomila nepravdi koje ste učinili meni i meni sličnima! Šta će vas zadeverati, ja to ne mogu znati, a nije me ni briga, ali, prije no što vam istekne vrijeme, prije no što budete satjerani do zida, nemoćni i prestravljeni, strašno je koliko ćete ti i takvi kao ti do tada smutnje posijati; koliko ćete do tada pametnih, dobrih ljudi obespraviti, unesrećiti! To je strašno!

Po izlasku iz zgrade, miran i sabran kao da sam upravo dobio posao, nisam imao dilemu kamo krenuti: pravo kući. Tako, iskustvo me tome podučilo, kad god bih bio u nedoumici – gdje, šta, kako, odmah bih se zaputio ka kući, jer iz kuće sve, ali baš sve polazi i sve se u kuću vraća.

PROČITAJTE I...

Žena je s djecom otišla kod američkih prijatelja koji su nas još prije tri sedmice pozvali na Halloween. “Morate ovo vidjeti”, insistirali su. Nismo ih mogli odbiti. Osim toga, i zašto bismo? Mnogi muslimani inače misle da svi trebaju da oduševljeno upoznaju njihovu tradiciju, a da oni nisi obavezni znati išta o drugima, pošto će ti drugi ionako u Džehennem

Sudeći prema godinama i decenijama koje su uslijedile, može se zaključiti da promišljanja, savjeti i preporuke našeg Muhameda Skeje Prozorca (koji se često potpisivao i s dodatkom “El Bosnevi”), kao ni promišljanja mnogih drugih u to vrijeme učenih i pravde željnih ljudi, nisu urodila plodom. To, svakako, nije razlog da se ovom velikanu islamske i državničke misli danas ne posveti znatnija pažnja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!