Na današnji dan 1992. godine četnici su, na čelu sa najokrutnijim srpskim zločincima iz Višegrada Milanom Lukićem, Sredojem Lukićem i Mitrom Vasiljevićem, natjerali 65 bošnjačkih civila u kuću Adema Omeragića, u Pionirskoj ulici u Višegradu, većinom žena i djece, gdje ih zaključavaju, a nakon toga pale kuću. Većina žrtava je bila iz sela Koritnik, gdje su po njih došli Lukić i Vasiljević i naredili im da uđu u autobuse, koji su navodno trebali ići za slobodnu teritoriju - Kladanj. Samo jedna ososba je preživjela sa teskim tjelesnim i psihičkim posljedicama.

“Pazite, svugdje se može desiti da žičara stane zbog brojnih razloga. Ovi ljudi zasigurno su sposobni da bilo koju situaciju na terenu riješe, i to sasvim sigurno i po njih i po putnike. Mi, spasioci, uvijek se pripremamo na najgore, a nadamo se najboljem. Mislim da će akcije spašavanja sa sarajevske žičare biti izuzetno rijetke, jer, kada uzmete u obzir svjetske žičare, takvih akcija spašavanja u periodu od nekoliko godina imate izuzetno malo ili nimalo. To je na taj način napravljeno i tehnički sređeno da se takve situacije svedu na minimum, ali, ako do njih ipak dođe, ovi momci sigurno mogu odgovoriti na sve zadatke”

Neumorno se pokušavajući priključiti koracima hrabrosti, ponosa i sjećanja onih koji su preživjeli “put smrti” 1995. godine od Srebrenice do Tuzle, stalno sam zaostajao i uporno bježao od spoznaje da moji nikada neće biti tako hrabri, ponosni i sjetni, noge tako snažne, a pluća ispunjena slobodom kao u preživjelih Srebreničana. Nikada me neće hod kroz ove šume podsjetiti da sam živ, da i dalje hodam, da i dalje dišem. I zbog toga, neka mi Bog oprosti na svemu što ću napisati o Srebrenici. I neka mi oprosti na onome što neću

Podržite nas na Facebooku!