Iako još uvijek nema tačnog broja, smatra se kako je rat preživjelo oko 20 hiljada žena žrtava silovanja. Mnoge od njih ostale su trudne i rodile djecu. Mnoge žene su svoju djecu odbacile odmah po porodu, no neke od njih su ih odlučile zadržati. Žene žrtve silovanja još se uvijek bore za svoj status u društvu koje, niti skoro dvije decenije nakon što su ta djeca rođena, nema pojma koliko ih ima, kako žive i treba li im pomoć. Mnoga su od njih napuštena neposredno nakon poroda, mnoga su usvojena, mnogi danas žive u inostranstvu ne znajući ko su im biološke majke. Oni su žrtve rata o kojima se ne priča, a oni koji žive među nama ovo društvo ignorira, kao da uopće i ne postoje

Izvjesni Ilija Branković, general u bivšoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji, kao izvor Večernjih novosti izjavio je da se “27 osoba žrtava sa tuzlanske Kapije mogu uslovno označiti kao potencijalni bombaši samoubice”. Suprotno novinarskoj etici, nova gadost o Kapiji objavljena je bez cenzure i fotografija raskomadanog tijela ubijene žrtve. Inače, do sada su razni “eksperti” u nekoliko navrata tvrdili da je granata ispaljena s planine Majevice, zatim da je Kapija kao i Markale “iscenirana s bošnjačke strane i da su leševi doneseni iz Živinica”, pa da je to isceniran incident od ljudi koji su postali žrtve

Autor u djelu iznosi dokumentovane činjenice provjerene od strane više izvora, a ne svoja lična viđenja. Obuhvatio je najvažnije događaje iz perioda uoči agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, kao i politička i vojna dešavanja u toku agresije. U knjizi Bajrić daje presjek i analizu svih segmenata, i političkih, i vojnih, ali i svih drugih koji su imali uticaj na odbranu od agresije, kao i vođenje rata u teškim i nametnutim uslovima s više strana.”

Gutovićevog tuzlanskog gostovanja neće biti. Međutim, on bi početkom decembra trebao gostovati i u Sarajevu. Njegova predstava Dogodine, kao i uvek svjetsku premijeru ima zakazanu u okviru festivala “Dani Jurislava Korenića” koji se od 7. do 14. decembra održava u Kamernom teatru 55.

“Oni su ljudi koji bježe od rata, smrti, siromaštva i torture sistema. Njihov bijeg traje po nekoliko godina, a na tom putu ih tuku, pljačkaju, prijete im, mnogi su i život izgubili. Katkad im samo osmijeh mnogo znači, a tek jedna jabuka ili marka, hljeb, čarape... Količina nije bitna, važno je tretirati ih humano i ljudski, poštovati njihovo dostojanstvo. Jedna jabuka, marka ili pozdrav pokazuju da ste na strani tolerancije, i to je u ovim vremenima luksuz”

Podržite nas na Facebooku!