Bivši premijer Katara varšavsku konferenciju opisao je kao “svadbenu ceremoniju”, ciljajući na sada otvorenu “ljubav” arapskih autokratija (Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Bahreina) i Izraela. Koliko je konferencija bila neuspjeh SAD-a, toliko je uspjeh premijera Izraela. Na njegovom zvaničnom nalogu na Twitteru objavljeno je: “Ono što je važno glede ovog sastanka (...) jeste da je ovo otvoreni sastanak vodećih arapskih zemalja koje sjede s Izraelom u cilju unapređivanja zajedničkog interesa rata s Iranom”

“Jednu noć moj je babo sanjao da sam poginuo. Probudio se, ustao i počeo plakati. Majka je skočila oko njega, pitala ga šta mu je i on je ispričao san. Možete misliti kako je to bilo teško njima dvoma. Ali, eto Allahovog davanja. Isti su dan, gledajući vijesti i neke snimke, ne znam koja je to televizija bila, neka zapadna, možda BBC ili CNN, a možda i neka turska, ne znam, uglavnom to su bili svježi snimci snimljeni tih dana u Nikoziji, vidjeli te snimke na kojima se ja vidim kako prolazim negdje u pozadini. Bila je to velika radost za njih, znali su da sam živ i da babin san nije bio istina”

Ta demokratska (r)evolucija poremetila je decenijsku (ne)ravnotežu u kojoj je kemalistička oligarhija vladala a da nikad nije dobila nijedne (poštene) izbore. Prelazak na predsjednički sistem u kojem se izvršna vlast osvaja s minimum 50% + 1 glas nadu oligarhije o povratku na stari status quo učinio je još iluzornijom

Zbog dosadašnjih ulaganja u razvoj infrastrukture Novog Pazara, predsjednik Turske Recep Tayyp Erdoğan u aprilu 2018. dobio je titulu počasnog građanina ovog najvećeg grada sandžačke oblasti. Šest mjeseci prije toga, Erdoğan je posjetio Novi Pazar, gdje ga je na centralnom trgu ispred lokalne samouprave dočekalo više hiljada stanovnika.

Podjela na bijele i crne Turke jedna je od usvojenih popularno-socioloških podjela turskog društva, koja s bojom kože nema nikakve veze, nego su “boje” markeri isključivo socijalnih kategorija. Bijeli su “urbana populacija, koja prihvata progresivne, sekularne, zapadne, republikanske vrijednosti”, dok su crni “konzervativni, islamistički i tipično oni manje obrazovani među originalno ruralnom anadolijskom populacijom”, kaže Wikipedija, besplatna online enciklopedija za površne

Ko zna koji put, Turska se susreće s kakofonijom iz raštimane Trumpove administracije. Razgovor između Trumpa i Erdoğana vjerovatno bi riješio “nesporazume” koje podmeću John Bolton i Mike, ali Trump je prezauzet borbom za zid na granici s Meksikom i blokadom američke vlade, pa je pitanje kada će se taj razgovor desiti. Ono što je očigledno, “multitasking” nije jača strana američkog predsjednika i pitanje je da li je uopće svjestan Boltonove subverzije

Razgovoru između Trumpa i Erdoğana, poslije kojeg je uslijedio taj nagli zaokret američkog angažmana u Siriji, prethodila je najava Turske da će pokrenuti vojnu akciju istočno od Eufrata kako bi sa svoje granice zbrisala PKK, kojem Zapad tepa “Sirijske demokratske snage”, “kurdske snage” ili upotrebom skraćenica (YPG, PYD) za jedno te isto – terorističku organizaciju tzv. Radničku partiju Kurdistana (PKK)

Svaki izbori dižu tenzije u svakom društvu. No, razlika od društva do društva jeste u mjeri do koje su politički igrači spremni ići u tom podizanju. CHP je već prilično dugo van okvira svake, a naročito političke pristojnosti. Pokušaj da se mase izvedu na ulice jeste karakteristično CHP postizborno ponašanje. Pokušano je to nakon referenduma 24. aprila 2017, a vjerovatno je najveći “grijeh” Muharema İncea u očima najtvrdokornijih pristalica CHP-a, što je, kako reče jedan novinar, “prekršio predizborna obećanja

Tvrdnja američkog specijalnog predstavnika za Siriju da su mirovni procesi Astana i Soči, iz kojih su se SAD samoizolirale, potpuni neuspjeh zato što “nisu ostvarili napredak glede sirijskog ustavnog komiteta”, te zbog toga UN treba da ih zaboravi i koncentrira se na (podjednako, ako ne i impotentniji) proces u Ženevi, jeste pokazatelj “zadivljujuće” kognitivne disonance. Prije svega prema Turskoj

Muhamed Tajib Okić utemeljitelj je prvog teološkog fakulteta u Republici Turskoj 1949. godine na kojem je na početku bio predavač na gotovo svim predmetima. On je islamu u Turskoj vratio akademski dignitet. Razgovarali smo s troje bošnjačkih studenata u Turskoj koji, pored turskog jezika, uče i studiraju na arapskom jeziku, što im otvara višestruko veće mogućnosti u akademskom napredovanju i zaposlenju

Podržite nas na Facebooku!