U prostoru nekadašnjeg koncentracionog logora Omarska 6. augusta održana je komemoracija u znak sjećanja na početak zatvaranja prijedorskih logora smrti. Ova komemoracija bila je vrhunac još jednog u nizu godišnjih ciklusa za Bošnjake i Hrvate Prijedora rasutih širom svijeta, popraćen pohodima Bosni, povratnicima i svojim kućama, te komemoracijama organiziranim od 23. maja, a koje će se završiti 22. augusta ove godine na Korićanskim stijenama

Sjećam se tih zadnjih dana pred rastanak s ocem. Kuća nam je na kraju mahale pa smo svaku noć spavali po šumama, kukuruzištima, po kućama rodbine u dubini sela. Patili smo se od kraja maja do tog 23. jula. Sjećam se da je, nekoliko dana pred smrt, negdje ranom zorom otac ustao, sjeo sav nekakav smoren, te rekao materi: “Stara, ja se cijelu noć bočim s Ešinom djecom. Oni su se sa mnom igrali cijelu noć. Satrali su me živa...” Eto, ta njegova rečenica bila je moja zvijezda vodilja svih ovih godina unatrag i bit će dok me bude bilo. Molim dragog Boga u ovoj noći da ih nađem kako se igraju tamo negdje gdje je najljepše

Najveća i najbrutalnija akcija etničkog čišćenja Prijedora i njegovih naselja počinjena je između 20. i 25. jula na području Mataruškog Brda, odnosno lijeve obale Sane, uključujući i hrvatsko selo Briševo. U tih nekoliko dana ubijeno je gotovo 1.800 ljudi, žena i djece, a ostatak od 12.000 stanovnika deportiran je u prijedorske logore smrti. Dan početka ovog brutalnog masakra proglašen je danom prijedorsko-kozaračke šehidske dženaze. Ove godine bit će ukopani posmrtni ostaci triju identificiranih žrtava genocida u Prijedoru. Još se uvijek traga za više od 760 žrtava

Prema pričama preživjelih logoraša iz Omarske, prilikom prvog isljeđivanja Idrizu su slomljene obje nadlaktice te se tako prebijen mučio narednih nekoliko dana na tzv. pisti – centralnom logorskom prostoru. Nakon brutalnog premlaćivanja, u kojem su učestvovali logorski stražari i isljednici, izveden je iz logorskih prostorija te je u prisustvu svjedoka-logoraša u noći 13. jula 1992. godine s nekoliko uglednih prijedorskih visokopozicioniranih Bošnjaka ubijen kao civilno lice

Dane Lukajić nije bio zapovjednik logora Manjača, kako su prenijeli mediji u regiji. Bio je šef tima za sigurnost tog logora i neformalni zamjenik komandanta. Među dokaznim je materijalom i dokument od 31. januara 1992. godine koji potvrđuje njegovu poziciju u hijerarhijskoj strukturi komandiranja, u kojem on “Komandu 1. krajiškog korpusa” izvještava o pripremama za razmjenu 58 ratnih zarobljenika

Ovogodišnje obilježavanje Dana bijelih traka u Prijedoru proteklo je, kao i uvijek, dostojanstveno. Protokolom je bila predviđena šetnja glavnom gradskom ulicom, te okupljanje na centralnom gradskom trgu, na kojem se svake godine polože 102 ruže obilježene imenima 102 ubijene prijedorske djece. Redovno godišnje okupljanje obilježe povremene diskusije, oprečni istupi u javnosti ili u izbornim godinama demonstracija sile lokalnih vlasti zloupotrebom skupštinske sale

Slavkina grupa u veoma je kratkom roku potpuno likvidirana. Srpske vlasti govorile su o 14 poginulih pripadnika vojske tokom akcije. Pohapšeni pripadnici Slavkine grupe, poslije istraga sprovedenih u Keratermu i Omarskoj, umirali su u najgorim mukama. Logoraši Omarske sjećaju se izmrcvarenog Slavka Ećimovića, sprovedenog trofejno sa žicom kroz probijene obraze prema mjestu na kojem će biti strijeljan

Zamislite ljudsku gromadu i alima Kasima efendiju Dobraču, idejnog tvorca sarajevske rezolucije o osudi ustaških zločina, uhapšenog u ahmediji i džubetu i kao takvog poniženog na način da po cijeli dan nosi kante ljudskog izmeta po krugu zeničkog kazamata. U džubetu i ahmediji

Novija historija u Bošnjaka prepuna je tragičnih ličnosti čija bi sudbina trebala rasvijetliti karakter dešavanja i okolnosti u kojima smo se periodično teško snalazili. Pri tom se i danas, svako malo, Bošnjacima kao pečat krivnje pod nos gurka ova ili ona ideološka lutalica, intelektualac u usponu ili, pak, od naroda izabrani nesretnik kojem se o pleća tovarilo previše bremena u teška vremena. Iz današnje perspektive, sudeći po već pomalo napornim nametanjem tema o jednim te istim historijskim ličnostima, moglo bi se reći kako Bošnjacima, nažalost, historija počinje tamo negdje 1945. godine. Uglavnom, nije nam baš bolja strana

Skorašnjim vapajem banjalučkog biskupa Franje Komarice i vrhbosanskog nadbiskupa Vinka Puljića aktualizirana je priča o diskriminaciji nad Hrvatima u manjem bh. entitetu, Hrvatima koji s tih prostora nestaju. Nevjerovatno je odsustvo svijesti i spomena na žrtvu koju su Hrvati s ovu stranu entitetske granice platili zbog svog imena i porijekla, posebno Hrvati Prijedora, o kojima se i ne govori. Danas su svedeni tek na pripadnike konfesionalne skupine okupljene u pet župa katoličke crkve, Ravskoj, Ljubiji, Prijedoru, Staroj Rijeci i Šurkovcu. Hrvate Prijedora u Skupštini grada ne predstavlja niti jedan njihov sunarodnjak

Podržite nas na Facebooku!