Iracionalna i neobjašnjiva agresija mladih ljudi postala je s vremenom svakodnevicom na balkanskim prostorima, a uslijedili su i pojedinačni slučajevi stravičnih ubistava i samoubistava uzrokovanih maloljetničkim nasiljem. Možda najtačnije i najdetaljnije prikaze drastičnog porasta maloljetničkog nasilja u regionalnim društvima ponudio je film, nerijetko definirajući i glavne uzroke tog porasta – ratna ostavština, nacionalizam, siromaštvo, besperspektivnost, te višak slobodnog vremena često ispunjenog dosadom i osjećajem potpunog beznađa

Online igra “Plavi kit” ohrabruje maloljetnike da izvrše samoubistvo učestvujući u izazovu s hashtagovima kao što su “plavi kit”, “more kitova”, “u igri sam”, “probudi me u 4:20”, “F58”. Mediji u Rusiji navode da je 130 slučajeva samoubistava povezano s ovom igrom, a pokretač igre tvrdi da se ubilo šesnaest tinejdžera učestvujući u ovoj igri, nazivajući ih “biološkim otpadom”

Svjedočanstva savremenika, onih koji su sazrijevali i oblikovali se u istom vremenu, neprocjenjiva su u razumijevanju rada nedavno preminulog akademika i slikara Affana Ramića. Za čitaoce Stava, prvih susreta koji su kasnije utjecali na djelo majstora kista, prisjetio se istaknuti bosanskohercegovački historičar umjetnosti i likovni kritičar prof. dr. Ibrahim Krzović

U povodu 110. godina od rođenja Pašage Mandžića, jedne od najutjecajnijih osoba u sjeveroistočnoj Bosni od završetka Drugog svjetskog rata do isključenja iz Saveza komunista 1975. godine, narodnog heroja i prvoborca, objavljujemo pismo u kojem je 1973. godine pozivao da se “otvoreno progovori o revoluciji” jer je dotadašnje pisanje o tome umnogome bilo “nekritičko i netačno”. Mandžić je smatrao da je potrebno iznijeti istinu o formiranju “četničko-partizanskog štaba”, smatrajući da je time napravljena osnovna greška, uzrok svih “pojava deformacija” i svega što se ondje događalo 1941. i u prvoj polovini 1942. godine

Šefik Pezerović simbol je stradanja 1.187 branitelja Bošnjaka koji su svoje živote dali za slobodu Republike Hrvatske. Dugo vremena nije se znalo za njegov grob, sve do travnja 2000. godine, do dana ekshumacije njegovih posmrtnih ostataka, koji su nakon toga sahranjeni na zagrebačkom groblju Mirogoju. Pokopan je 18. svibnja 2002. godine u Aleji branitelja uz visoke vojne počasti

Tih prvih ratnih dana i sedmica Oslobođenje nije zabilježilo niti retka o učinjenom knjigocidu. Ono što očekujemo da ćemo naći na naslovnoj stranici iz tog vremena, nema ni u tragovima, ni u vijestima. Danas zvanično niko od svjedoka tog zločina nema odgovor zašto u arhivama postoje tek jedan televizijski snimak i fotografije Milomira Kovačevića Strašnog. Institut je stradao tri mjeseca prije Vijećnice

Odmah znade da se to ljubovićka bratija vraća iz kafane i ne bi mu drago da se susreće s njima, sada i ovdje, nije baš najprikladnije da pored seoskog mezarja trijezna efendijska glava zanovijeta u po crne noći s pijanim ljubovićkim guzicama. Mogu ga natjerati da pjeva s njima, mogu ga zamoliti da im nešto prouči, naprimjer ezan, mogu mu, eto, opaliti čvoku. I odluči da se skloni s puta, pa začas preskoči ogradu, iako prilično otežao od mevludskog variva, i nađe se na sigurnom – na mezarju, na svom, hajmoreći, povremenom radnom mjestu

Podržite nas na Facebooku!