U Krivu Dragu Nedim Alagić vratio se 1999. godine, zasukao rukave i počeo raditi. Prvo je napravio farmu krava, ali, na nesreću, pao je snijeg i srušio krov na štali. Morao je opet sve ispočetka. Nakon toga je nabavio koze i napravio farmu koza. Poslije je uzeo šumarsku kuću i počeo je obnavljati, dobio koncesiju na lovište na trideset godina, zatim napravio restoran, pa motel, bungalove itd.

Odluku da se krene u rat donio je HVO vjerovatno na sastanku u Busovači 15. aprila 1993. godine, na kojem je bio prisutan, pored Darija Kordića i Tihomira Blaškića, i jedan broj zapovjednika, kao što su Mario Čerkez, Darko Kraljević i drugi. Saradnik Stava piše o dramatičnim danima 15. i 16. aprila 1993. godine, o sastancima i odlukama koji su rezultirali napadom na selo Ahmići, u kojem je ubijeno 116 Bošnjaka

U Sarajevu će u junu ove godine biti upriličeno obilježavanje 101. godišnjice bitke na Monte Meletti, jedne od najvećih bitaka Prvog svjetskog rata, u kojoj je Druga bošnjačka regimenta, elitna jedinica u vojsci Austro-Ugarske, 1916. godine potukla Italijane. Ova se bitka u Austriji obilježava od 1917. godine, a nije obilježavana samo tokom nacističkog režima. Bitka se obilježava na šehidskom mezarju u općini Lebring, pored Graza, gdje su ukopani Bošnjaci iz Druge bošnjačke regimente. Ove će godine znamenita bitka biti obilježena i u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Kakvu su hrabrost pokazali Bošnjaci u ovoj bici, govori i podatak da su nakon bitke na Monte Meletti austrougarski oficiri u borbama protiv Italijana naređivali Austrijancima da nose fesove kako bi Italijani mislili da se bore protiv Bošnjaka. Kako piše Werner Schachinger, taj je psihološki trik davao rezultate jer je Italijanima fes bio simbol nepobjedive vojske

Prije nekoliko je dana iznad Višegrada postavljen pet i po metara visok krst kojim tamošnje vlasti obilježavaju datum kada je u borbama oko tog grada poginulo nekoliko ruskih dobrovoljaca. Prema dostupnim podacima, oko 700 Rusa učestvovalo je u ratu u BiH u redovima Vojske Republike Srpske, a neki su od njih, dvije decenije kasnije, učestvovali u pobuni i ratu u Ukrajini, gdje su dovodili svoje bivše saborce iz BiH i Srbije

Iz jedne informacije iz Travnika doznajemo kako su spiskovi ljudi koje je trebalo pratiti “dolazili iz Zenice. Samo za Stanicu milicije u Travniku došao spisak s preko 1.600 lica, a po nekoliko stotina za ostale stanice”. Na istome mjestu vidimo kako je komandir policijske stanice u Vitezu vidio svoj dotadašnji rad. “Radili smo i slali informacije o sprovođenju reforme, o nenamjenskom trošenju sredstava, o opravdanosti investicija itd. Podatke smo dobivali od pojedinaca članova SK koji to nisu htjeli da iznesu na sastancima organizacije i na drugim skupovima”

“Ne smijemo dozvoliti da ostane neispričana priča o ubistvu jednog umjetnika, prosvjetnog radnika. Ovo je priča o ubistvu cijele njegove porodice. Nastavnik Rašid važio je za čovjeka koji nikad ni mrava ne bi zgazio i to će vam svi koji su ga poznavali potvrditi. Rašid i njegov maloljetni sin Mersad posljednji su put živi viđeni u logoru Sušica. Rašidova je dženaza bila 2011. godine, a pored njegovog mezara na Šehidskom mezarju Rakita u Vlasenici, u subotu 22. aprila, tokom zajedničke dženaze, bit će ukopan i njegov sin Mersad”

Borbom povratnika, roditelja djece iz Kozarca, iniciran je i potpisan još uvijek važeći Privremeni sporazum o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika. U njihovoj se školi, od prvog dana povratka pa do danas, uprkos svim pritiscima i naredbama, govori i uči bosanski jezik. Možda se formula uspjeha ovih ljudi upravo krije u činjenici da oni nikada sebi nisu ni postavljali to besmisleno povratničko pitanje: Zašto tražiti da budeš prihvaćen u sredini koja je ustvari tvoja

Podržite nas na Facebooku!