Genocid ne treba izgubiti iz sjećanja, ali ne po svaku cijenu. Tako bosanskohercegovački umjetnik Elmedin Žunić parafrazira svojim radovima Prima Levija. Žunić ovih dana u Australiji okončava rad na doktoratu, kojim kroz umjetnost želi prikazati kako se i zašto u Bosni i Hercegovini, u Srebrenici, Prijedoru i drugim njenim gradovima desio genocid

Posljednjih godina objavljeno je nekoliko knjiga čiji su autori djeca Srebrenice. Danas odrasle osobe, u julu 1995. godine djeca koja su se držala za majčine dimije ili bila u majčinom naručju, kroz knjige i svjedočenja podsjećaju na genocid u Srebrenici

Neumorno se pokušavajući priključiti koracima hrabrosti, ponosa i sjećanja onih koji su preživjeli “put smrti” 1995. godine od Srebrenice do Tuzle, stalno sam zaostajao i uporno bježao od spoznaje da moji nikada neće biti tako hrabri, ponosni i sjetni, noge tako snažne, a pluća ispunjena slobodom kao u preživjelih Srebreničana. Nikada me neće hod kroz ove šume podsjetiti da sam živ, da i dalje hodam, da i dalje dišem. I zbog toga, neka mi Bog oprosti na svemu što ću napisati o Srebrenici. I neka mi oprosti na onome što neću

Za porodice žrtava spremno je sve već dvadeset dvije godine, za njih je ovaj trenutak predstavljao samo ostvarenje davno zaželjenih želja. Majke, supruge, sestre, kćerke, odavno su već čekale ispred praznih grobova i učile riječi iz Kur’ana kraj mjesta gdje će biti položeni kosti njihovih najmilijih. Za njih ništa drugo nije postojalo, ni zvanice, ni govori, ni televizije, samo nekoliko metara zemlje pored koje će nastaviti plakati do kraja svojih života

Došli smo na slobodu. Naš novi dom bio je šator na aerodromu Dubrave. Svaki razgovor odrasli su počinjali pitanjem: “Je l’ preš’o?” Pitanje se odnosilo na gotovo sve muškarce iz porodice. Uvijek se isto završavalo – plačem, od tuge, sreće ili oboga. Neko je rekao da je babo “preš’o”.

Posljednja masovna grobnica gdje su pronađene žrtve genocida jeste masovna grobnica otkrivena u decembru 2015. na smetljištu u Kozluku, na području Zvornika, iz koje je ekshumirano 55 posmrtnih ostataka - 15 kompletnih i 40 nekompletnih tijela.

Mi smo našu djecu željeli vratiti ondje odakle su ih i odveli. Zbog toga smo proveli anketu među preživjelima. Potočari su bili jedino mjesto na kojem smo ih htjeli ukopati. Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch donio je odluku prema našoj anketi”, prisjeća se Munira Subašić, predsjednica Udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa”

Podržite nas na Facebooku!