Građevinski ugovor između centralne Vakufsko-mearifske zaklade (danas Vakufska direkcija), koju je zastupao njen direktor Šerif Arnautović, i građevinskog poduzetnika Saliha Ćeme, izvođača građevinskih radova, sklopljen je 14. aprila 1912. godine i ovjeren je u Gradskoj poreznoj upravi. Jemac ugovora bio je trgovac i zemljoposjednik hadži Salih-aga Bičakčić. Nacrte za zgradu sastavio je istaknuti češki arhitekt Johann Dvorak, u to vrijeme vakufski inžinjer koji je također bio član Tehničkog kluba za Bosnu i Hercegovinu te inžinjer pri Zemaljskoj vladi, odnosno Građevinskom odjeljenju Zemaljske vlade (njem. Baudirektion der Landesregierung).

Moja priča ide ovako. Rahmetli otac bio je zagriženi pitar. Tada je to značilo fiksni identitet, plemensku lojalnost, dubinski osjećaj pripadnosti, fantastične legende, epsko suparništvo sa Željom, društvenu solidarnost, pa čak i određeno intelektualno zadovoljstvo. Pripadao je onoj generaciji sarajevske komunističke mladeži koja se identificirala sa Safetom Sušićem, čaršijom, bosanskom tradicijom u najširem smislu riječi, Olimpijadom, novom sarajevskom urbanošću; generaciji koja je u lokalnom fudbalu vidjela ozbiljnu stvar

S tunelima u funkciji odbrane susrećemo se od davnina. Bivali su važnim sredstvom u borbi protiv opsada u srednjem vijeku. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, kao i u Vijetnamskom ratu, tuneli također igraju važnu ulogu. Kopani su i u Berlinu u doba Hladnog rata, a koriste se i danas u pojasu Gaze. Ipak, Sarajevski tunel, od ideje i realizacije pa do funkcije, po mnogo je čemu jedinstven objekt ove vrste.

Na tranzitu iznad Sarajeva tog dana našao se agresorski tenk koji se pokušao probiti u centar grada. Nekoliko branilaca ga je zapalilo molotovljevim koktelom. Pripadnici JNA povukli su se prema Lukavici. U noći s 2. na 3. maj grupa Dževada Topića shvatila je da su se Šuputovi specijalci (Niški specijalci) zabarikadirali u zgradi kod BKC-a. Predali su se iza podneva 3. maja.

Podržite nas na Facebooku!