Sumnjam da je i u jednom drugom vremenu kao u našem bilo toliko neobuzdanog brbljanja i forsiranog raspričavanja. Brbljanje je najkarakterističnija demokratska vrlina: parla parla parla parlamentarizam. Sve to stvara jednu nesnosnu buku koja zagušuje bilo kakav smisao, bilo koju istinu, čak i najobičnije činjenice. Zapravo, što je manje smisla, to je više govora; što je više govora, manje je slušanja; što je više pisanja, to je manje čitanja

Asghar Farhadi jednostavno spada u pet najvećih živih režisera. Još od Plesa u prašini jasno je kako je riječ o čistom geniju, a njegovo stvaralaštvo već je potvrđeno Oskarom za film Razvod. Ništa manje briljantni nisu ni Priča o Elly, Prošlost i posljednje ostvarenje Trgovački putnik, ovogodišnji dobitnik Oskara za najbolji strani film. Ali, Farhadi nije došao niotkud, iza njega stoji zaista velika i slavna kinematografija

Vratio mi je u mraznom januarskom petku jednu toplu sliku: raspravljali smo na nekoj od ulcinjskih plaža da li ići na džumu. Javiše se glasovi da se iskoriste fikhske olakšice, ako ih već ima. Među njima je bio, izgleda, i moj glas. Navodno sam rekao kako trebamo ostati u minimalnom, ali spasonosnom hladu suncobrana, jer, po hanefijskom mezhebu, musafiri nisu dužni ići na džumu (bilo je ovo znatno prije znamenite fetve kojom je kupačima na plaži ukinut status musafira)

Imao je preko osamdeset zima i u tom kasnom dobu uvijek je za očekivati da stari dobri Azrail aga pokuca na vrata – pa opet, čovjeku žao, roditelj je to, moj brate! A i kad roditelj ode, onda mi dolazimo na čistinu, više nas vrsta ne štiti roditeljskim prsima, sada mlađi preko nas gledaju na smrt

Kad se nema šta reći, onda pozivamo tradiciju da nam bude advokat. Kada drhtimo pred sfingom budućnosti, uzdišemo ašikane za dragom prošlošću. Kad god osjetimo strah od jezive noći svijeta, bježimo u sigurnu jazbinu tradicije. Ondje je toplo, mračno i sigurno, ondje su drugi u naše ime davno donijeli odluke

Ljudi prečesto sve životne neuspjehe objašnjavaju neprirodnim urocima: džinima, sihrom, magijom, incidentom. Nisam završio fakultet – ograma! Djevojka me ostavila – sihr! Izgubio sam posao – džini! Dobio sam pedesetu odbijenicu – vudu! Prevario sam ženu s fuficom iz općine – džinski vjetar! Slušajući tu gomilu besmislenih opravdanja, ponekad sam mislio: jadni džini

A zanima me kako to da ova većina koja se stalno poziva na elementarnu matematiku istovremeno uporno uči vlastitu djecu da budu snalažljiva, strpljivo ih vježbajući kroz svakodnevne primjere kako bi, kad se prava prilika ukaže, adekvatno reagirali. Očito je da se potajno dive ovima koji su se snašli i kritiziraju ih iz čiste zavisti

A ko bi mašio sehur, kukala mu majka. Upravo se to dogodilo trojici braće iz jednog sela “za planinom”, trojici rumenih bjelokapića. Recimo da se zovu Šećo, Zećo i Bećo, iako ne vjerujemo da su se i prezivali Zećo, koje je, kao što znamo, također bjelašničko prezime. Mada, i to je moguće. Ako može Duran Duran, onda može i Zećo Zećo

Podržite nas na Facebooku!