Starija garda džematlija pamti kako je, još prije rata, u nekoj od čaršijskih kafana sjedilo i eglenisalo veselo društvo. Pričali su o tome ko bi mogao sljedeći umrijeti. Fikro, tada znatno mlađi i vitalniji, uzima papir i piše spisak “kandidata za onaj svijet”. Kafana se smije. Međutim, kako je napisao, tako je i bilo. Baš tim redom, kroz koju godinu iz čaršije otišlo je dosta ljudi. Od tada se s njim u te teme nije zalazilo

Kao izbjeglice smo imali običaj zimske noći kratiti sijelima i ugodnim druženjima komšija. Gotovo da mogu uzdahnuti svaki put kad pomislim na lijepu atmosferu i prisnost među ljudima tada, nakon tek okončane agresije i još uvijek friških rana. Na jednom takvom sijelu, onako usput, čuh kako mi je majka, prije mog oca, bila udata. Težak brak i još teža priča. Epilog je njen odlazak i udaja za mog oca. No, to nije bilo sve. Za sobom je zaista ostavila sina i više ga nije viđala. Ni ona njega, ni on nju. Nikad se nisam usudio pitati je o tome

Ajša je imala oba roditelja, ali je rasla uz jednog. Otac bi je tek ponekad primijetio, uglavnom kad je trebalo zagalamiti i za nešto je naružiti. Svu pažnju usmjerio je na trojicu amidžića. S njima je išao u drva, u koševinu, do grada... Behka je disala za djevojčicu. Nije se odvajala od nje. S vremenom je poprilično grohnula

München je skup, ali i uređen grad s mnogim znamenitostima i cijelom lepezom ljudskih boja, jezika i nacija. Pretpostavka je da tu živi oko 30.000 Bošnjaka koji su se dobro integrirali, snašli se, pa i otvorili svoje restorane i druge objekte. Neke smo i posjetili. Rekoh, bio sam tu i ranije te vidio i saznao štošta o ovoj metropoli. Ovaj put saznadoh i to da u Münchenu ima cijela jedna četvrt, i to ne mala, koja se zove Allah (baš s dva l), pa se i glavna ulica u tom području, u doslovnom prijevodu, zove “Allahova ulica”. Zanimljivo, nema šta

Žena Bošnjakinja poseban je fenomen. Malo je ko toliko predeverao i istrpio, malo je ko tako odlučno zasukao rukave i dao sve od sebe, a opet ostao marginaliziran kao bošnjačke žene. Stoljećima su naše kuće i naša čeljad stajali na plećima Bošnjakinja koje su ponosno, uzdignute glave i dostojanstveno čuvale naš obraz, našu vjeru i naš narod

Ne krijem da mi je milo prozboriti sa starijim ljudima, iz njih iščačkati ponešto od onog nekadašnjeg vakta, i to podijeliti s drugima. Nekad su to dosjetljive anegdote ili potresne životne situacije koje zorno pokazuju s čim se sve imao susretati ovdašnji čovjek, a nekad tek skup suhih informacija o ljudima, datumima i događajima iz prošlosti. Kako god, držim da je u svakom slučaju riječ o vrijednoj i dragocjenoj građi kojom se već danas mlađi naraštaji iščuđavaju, vjerujući da je riječ o naučnoj fantastici, a ne o stvarnom životu. Kako li će biti tek za koju deceniju, može se samo nagađati

Jedno je sigurno: budemo li se hvatali samo onoga što nemamo i što nam, eventualno, nije po volji – nikada nećemo biti zadovoljni. S druge strane, fokusiramo li se na ono što imamo, a za čim mnogi žude – nema druge nego da ustvrdimo da nemamo puno, ali imamo sve. Ko ne vjeruje, nek prohoda do najbliže bolnice i prošeta kratko bolničkim hodnicima i odjeljenjima – sve će mu se samo kazati

Uvuklo se nešto u nas, Allahov Poslaniče, pa ne možemo jedni s drugima. Ne da nam se čak ni da se u dobru sastanemo i udružimo. Čim se dvojica u dobru sastanu, eto ti trećeg da to kvari. Čim dvojica pođu nešto graditi, odnekud ispadne treći da to ruši i razvaljuje

Podržite nas na Facebooku!