Slušao sam redovno o čovjeku koji se obnoć vraćao kući s druge smjene ili polazio na treću. Jednom je u šumi iznad puta čuo korake. Spazio je kravu. Bila je krvava i zguljena i ukorak je pratila njegov hod nekoliko metara iznad njega. Ha hudi čovjek potrči, potrči i hajvan, on stane, stane i ona. Uz sto muka i strahova, nekako se uspio promoliti u selo. Najednom zakukurikaše pijevci, a ona životinja ga pogleda i krupnim glasom reče

Nije mi stran javni nastup, ali je ovo, ipak, posve drugačije iskustvo. Problem je nastao nešto kasnije. Napisao sam cijeli scenarij emisije i bio uvjeren da je dovoljan za nekih 20 minuta žive priče, što bi uz poneku ilahiju bilo optimalno. No, već sam nakon 10 minuta došao do posljednje napisane rečenice i, dok sam je izgovarao, u glavi mi je neki glas govorio: “Želiš biti voditelj jer se tu može improvizirati. Eto ti sad, majstore, pa improviziraj”

Nakon što sam obavio šerijatsko vjenčanje uvodeći tako u bračne vode djevojku i mladića koje sam svojevremeno učio u mektebu, hvalio sam se starijem kolegi kako sam toliko ostario da vjenčavam svoje učenike. Kolega me je učtivo saslušao i nasmijao se: “Slušaj, mali, kad dočekaš da vjenčavaš djecu svojih učenika – a ja sam ih vjenčao koliko hoćeš – javi se”

Sudeći prema godinama i decenijama koje su uslijedile, može se zaključiti da promišljanja, savjeti i preporuke našeg Muhameda Skeje Prozorca (koji se često potpisivao i s dodatkom “El Bosnevi”), kao ni promišljanja mnogih drugih u to vrijeme učenih i pravde željnih ljudi, nisu urodila plodom. To, svakako, nije razlog da se ovom velikanu islamske i državničke misli danas ne posveti znatnija pažnja

Jedan od upravnika Jasenovca odabirao je logoraše koji će ići u tzv. stroj za strijeljanje, i to tako što ih je prozivao po imenima i prezimenima. Prozvao je i njega rekavši: “Nurija Duhandžić.” Kada je efendija krenuo da iskorači, za rukav ga je povukao jedan čovjek iz Prozora, a zatim među prozvane uskočio umjesto njega

Jednom takvom klanjao sam dženazu prije nekoliko godina. S obzirom na to da je u mom džematu praksa da se na svakoj dženazi kaže ponešto, riječ-dvije o umrlom, poneki savjet i napomena, bio sam u dilemi – šta kazati? Na kraju sam, između ostalog, rekao da je to bio čovjek kojeg, iako je svaki dan šetao čaršijom, za života nismo dovoljno primjećivali, ali ćemo itekako primijetiti i osjetiti njegov odlazak

Vozimo se kući, a kćerkica pilji kroz prozor u mrklu noć te uporno zapitkuje: ko je stvorio noć, ko je stvorio nebo, Zemlju, zvijezde... Jasno, na svako pitanje išao je isti odgovor – Bog. “Mama, a ko je stvorio Njega?” Tu nas je zatekla. Supruga se vješto izvukla: “Eto ti babe, on je hodža, on će ti to bolje objasniti”

Jednog jutra pronese se haber da sa Žutom nešto nije u redu. Niko je nije vidio već nekoliko dana, a i kuća joj je stalno zaključana. Skupili se ljudi pa odvalili vrata. Nije je bilo. Prevrnuli cijelu kuću, ali od nje ni traga. Rasporedili se oko sela i tražili. Zavirili u svaki grm i prošli svakim puteljkom, ali ništa. Tražili je neko vrijeme i odustali

S bolnicama, hvala Bogu, nemam posla već pune dvadeset dvije godine, pa se slabije snalazim. Ne znam doktore i ne znam raspored odjeljenja. Idem hodnicima i kontam: “Dragi Bože, ima li iko zdrav?” Pred svakim vratima hrpa ljudi, mlađeg svijeta, pa i djece. Ovaj u zavojima, onaj na štakama, ovaj u kolicima, onaj na krevetu, jedan šuti, drugi ječi, treći sipljivo kašlje

Podržite nas na Facebooku!