I, eto, umrli je bio u gasulhani, desetak metara od sobe u kojoj sam spavao. Bože Svemogući, šta da radim? Ako kažem džematu da ne smijem gasuliti, svi će reći: “Pa, kakav je to hodža?” Opet, ako budem gasulio, crknut ću od straha

Kako se postaje pisac? Je li to neki zanat? Uči li se kakva škola za to i odakle, uopće, tim ljudima, Selimoviću, Mulabdiću, Kulenoviću, Zoli, Kunderi i ostaloj kompaniji, dakle, odakle im ideje za knjige? Činilo mi se tada da mi apsolutno ne bi bio problem da je i ja napišem – samo da mi je neku ideju

Zanimljivo je i iskustvo s jednom gospođom u poodmaklim godinama. Pitala me je ima li kod mene kupiti Kur’an, ali “onaj pravi”. Eto ga, de, sad ima pravi i krivi, kontao sam u sebi i na kraju zatražio objašnjenje. Gospođa je bila jasna: ona ne zna učiti u Kur’anu, pa kad ima priliku, prati mukabelu, i to na transkripciji arapskog teksta na latinici. Prateći, tako, zamijetila je grešku i silno bi željela naći “pravi” Kur’an, odnosno njegovu pravu transkripciju

: Do unazad koju godinu, teravija je, bez premca, bila najposjećeniji namaz. Danas to, barem u mom džematu, i nije slučaj. Više ljudi dođe, recimo, na podne. Međutim, generalno gledano, teravija jeste najposjećenija. Mnogo je onih koji poste i skoro da ne svraćaju ni na jedan vakat, ali su na teraviji redovni, iako je ovaj namaz sunnet – ko ga klanja, ima nagradu, a ko ga izostavi, nema grijeha. E, sad, ako ćemo do kraja iskreno, ni Bajram nije u rangu stroge obaveze – farza, ali se kod mnogih Bošnjaka smatra crvenom linijom ispod koje se ne smije

Ima nešto posebno u tom iftaru. Na momente me njegova čarolija podsjeti na priče o nekadašnjim seoskim mevludima koji su bili prilika da se svijet okupi i druži, da se čuje kakav lijep i poučan vaz, ali i da se koji mladić zagleda u kakvu djevojku

Vruća ljetna noć izmamila je ljude pred džamiju. Sjede, eglenišu i iščekuju ezan. Mnogi su od njih tog dana vrijedno radili na njivama. Razgovaramo i prisjećamo se ramazana koji su, rotirajući se ustaljenom dinamikom, padali u vrijeme koševine ili berbe trešanja. Postilo se i nije se marilo za glad i žeđ. Nije se marilo ni za dobronamjerne savjete da se, tako iscrpljeni i umorni, okrijepe barem tako što će vodom samo nakvasiti ispucale usne. Iako sasvim legalna i legitimna opcija, niko je nije uzimao zaozbiljno niti posezao za njom

“Eh, sinko moj, ovaj zadnji rat mi pozoba dijete. Kćer bila, samo takva. Svak' je volio i svima pomagala. Eto, i u vojsci bila. Pade granata i ubi je nasred kuhinje. To nas je dotuklo. Ni sama ne znam kako smo to premetnuli. Ne daj Bože nikome takvog devera i iskušenja. A ostalo, ništa ja ne bih mijenjala. Sad da se vrati ona 1952. godina i da mi on opet bahne preda me, sve bih ja isto”

“U ratu ga izveli na strijeljanje. Bio je sav izrešetan, ali je Allah htio da ostane živ. Sahatima poslije strijeljanja derao se i jaukao. Naišao je ko je trebao da naiđe i završio je u mostarskoj bolnici. U krevetu do njegovog ležao je drugi ranjenik. Tom drugom ranjeniku došla je posjeta, a u posjeti je bio, glavom i bradom, onaj koji ga je strijeljao. Kada ga je vidio živog, istog časa ga je izbacio kroz prozor. Zamisli, strijeljan i izranjavan, i baš kada se malo oporavio, bačen kroz prozor”

Nevjerovatno je da se narodu koji je doživio genocid, progon, silovanja, paljenja, logore i sve druge vrste tortura i pokušaja da ga se u korijenu sasiječe, nakon svega toga, svim silama sada nastoji ukinuti i pravo na jezik, kulturu, tradiciju i normalan život

Podržite nas na Facebooku!