Vruća ljetna noć izmamila je ljude pred džamiju. Sjede, eglenišu i iščekuju ezan. Mnogi su od njih tog dana vrijedno radili na njivama. Razgovaramo i prisjećamo se ramazana koji su, rotirajući se ustaljenom dinamikom, padali u vrijeme koševine ili berbe trešanja. Postilo se i nije se marilo za glad i žeđ. Nije se marilo ni za dobronamjerne savjete da se, tako iscrpljeni i umorni, okrijepe barem tako što će vodom samo nakvasiti ispucale usne. Iako sasvim legalna i legitimna opcija, niko je nije uzimao zaozbiljno niti posezao za njom

“Eh, sinko moj, ovaj zadnji rat mi pozoba dijete. Kćer bila, samo takva. Svak' je volio i svima pomagala. Eto, i u vojsci bila. Pade granata i ubi je nasred kuhinje. To nas je dotuklo. Ni sama ne znam kako smo to premetnuli. Ne daj Bože nikome takvog devera i iskušenja. A ostalo, ništa ja ne bih mijenjala. Sad da se vrati ona 1952. godina i da mi on opet bahne preda me, sve bih ja isto”

“U ratu ga izveli na strijeljanje. Bio je sav izrešetan, ali je Allah htio da ostane živ. Sahatima poslije strijeljanja derao se i jaukao. Naišao je ko je trebao da naiđe i završio je u mostarskoj bolnici. U krevetu do njegovog ležao je drugi ranjenik. Tom drugom ranjeniku došla je posjeta, a u posjeti je bio, glavom i bradom, onaj koji ga je strijeljao. Kada ga je vidio živog, istog časa ga je izbacio kroz prozor. Zamisli, strijeljan i izranjavan, i baš kada se malo oporavio, bačen kroz prozor”

Nevjerovatno je da se narodu koji je doživio genocid, progon, silovanja, paljenja, logore i sve druge vrste tortura i pokušaja da ga se u korijenu sasiječe, nakon svega toga, svim silama sada nastoji ukinuti i pravo na jezik, kulturu, tradiciju i normalan život

Poseban osjećaj, ako se od cjelokupne posebnosti uopće može otrgnuti poneki komad, imao sam u kvartu Ejub. Nije to zbog predivnog pogleda s vidikovca na kojem je pisao i čuveni Pierre Loti. Nije to ni zbog dramaturškog i slikovitog kazivanja o genijalnosti mlađahnog sultana Fatiha i prenošenju brodova preko kopna. Ne. Tu su, na Ejubu, mezar i turbe našeg Mehmed paše Sokolovića

Iako relativno mala sredina, i u Prozoru ima osoba s posebnim potrebama, ali i organizacija koja im želi izaći u susret i biti tu za njih. Riječ je o Udruzi građana roditelja djece s posebnim potrebama “Djeca nade”. “Činjenica da sam majka djeteta s poteškoćama u razvoju – Sy Down – daje mi snagu da se posvećujem radu Udruge, iako nije nimalo lako”, kaže Ana Džalto

“Kažem ti, hoće da izlude ionako isprepadani svijet. Gledaš li ti ikada ove njihove prognoze? Malo-malo pa upalio se neki alarm, te narandžasti, te crveni, te vaki, te naki. Kakav, bolan, crni alarm, pustite ljude da malo dahnu dušom! Svemu se danas nalaze nekakva opravdanja. U moj se vakat za teška i neotesana insana govorilo 'nehora'; danas su to nekakve meteoropate”

I kao učenik medrese i kao student FIN-a, u sebi sam nosio jednu jasnu i preciznu fobiju. Naime, mislio sam: mogu biti hodža, ali umrlog opremati, e to neću nikad za nikad. Ne smijem i tačka. I baš kad sam se uklopio u džemat, javiše mi da sutra ima dženaza. Ko je umro? Muškarac. Majko moja mila! Ako kažem da ne smijem opremati, svako će reći: “Kakav je to hodža?”, i neka će, jer bih i ja tako rekao da sam na njihovom mjestu. Ako odem da opremam, skljokat ću se pored umrlog i eto ti još veće sramote

A, onda, dođoše Simini četnici. Ubiše Zvornik, i u njemu Skočić, i u njemu Ribiće. Odveli ih u drugo selo i nad njima se iživljavali onako kako to ni hajvanu ne priliči. Na kraju ih, redom, potamanili. Ismeta, Šefku, Zlatiju, Zijadu, Suvadu, Almasu, Ismetu, Sabriju, Zlatu i Ziju. Ah, Simo, Simo, bit će da si se malo preračunao! Nisi, veliš!? Eno ti Zije, živ da življi ne može biti

Našao sam se u potpuno nepoznatom kvartu Damaska i beizdejno šetao. Nakon nekog vremena, našao sam se u aleji s luksuznim građevinama. Očigledno je to bio rezidencijalni dio grada. Ispred jedne vile prišao mi je stražar i ljutito zagrmio na mene. Pokušavao sam objasniti kako sam dospio tu, ali nije pilo vode. Tek kada sam, na upit odakle dolazim, spomenuo svoju zemlju, lice smrknutog brkice razvedrilo se. Počeo me je grliti i skoro kroz plač govoriti o Bosni

Podržite nas na Facebooku!