Bilo mi je šest godina, a kao da je bilo jučer, a ne osamdeset šeste, prošlog stoljeća. O, kako sam se samo dodvoravao jednom starom i finom hodži! Imao sam i konkretan razlog – želio sam biti mujezin i sa stare kamene munare učiti ezan i s trona skinuti vremešnog Ibricu. A Ibrica je, rahmet mu duši, u tom smislu bio nedodirljiv, a njegov jaki i hrapavi glas svakodnevno je odjekivao selom. Skinuo sam ga u bobu – i melodiju, i odvažnost, i želju – samo je još falilo da mi hodža dadne priliku

Na nekakvom putovanju zadesila se trojica. Svaki je imao po jedan dirhem, te ih odlučiše objediniti i zajednički kupiti nešto čime će utoliti glad. Prvi je insistirao da kupe angur, drugi je želio 'ineb, dok je treći uporno sugerirao da kupe uzum. Prepirka je vrlo brzo prerasla u otvorenu svađu

Blagdani ili praznici – kako ko voli – bili su posebna priča. Bili, a danas sve češće ugone strah u kosti. Svaki, pa i onaj koji bi trebao izmamiti najtanahnija osjećanja i emocije – poput Bajrama, recimo – doživljavamo kao “pod ručnom”. Ceste i udesi nam pozobaše mladost, i to najčešće u tim prilikama. A to je bolno i zna biti teško kao crna zemlja

Na trenutak mi se učini da bi se, kada bi ta kaderska noć potrajala duže, mnogo toga promijenilo nabolje. Čitam to, zapravo, po licima prisutnih, posebno onih koji se pronađu. Iskreno, čitam to i po samom sebi. A razlozi zbog kojih mi, Bošnjaci, znamo kidati rodbinske veze i kinjiti jedni druge znaju biti tako sitni i bizarni. Teško je preko usta prevaliti ono “halali”. Teško je pružiti ruku. Teško je otići onome ko nama neće ili pomoći onome ko nama leđa okreće

Ostao sam šokiran pojedinim iftarskim “ponudama”, tačnije cijenama. Ruku na srce, to nema nikakve veze s duhom ramazana i onim što bi iftar vjerniku trebao značiti. Platiti 50, pa i više konvertibilnih maraka za jedan iftar pretjerivanje je koje se ničim ne može opravdati niti bilo kako dovesti u vezu s duhom ramazana. Kada sam jednom prijatelju, onako i sam začuđen, pokazao sličnu cijenu jednog iftara, odmahujući rukama, rekao je: “Vala, da je s onog svijeta – što je previše, previše je”

U nekoliko navrata porodica je sakupljala silnu dokumentaciju i predavala zahtjeve koji su na kraju padali u vodu jer je ljekar djeteta – onaj što tvrdi da nikada neće stati na svoje noge – svojim nepotpisivanjem uporno doprinosio da zahtjevi roditelja da se dijete liječi u drugom kantonu budu odbijeni. Roditelji su plakali, molili i preklinjali (da ne kažem proklinjali), ali uzalud

Uslijedio je tretman koji se ni najgorem dušmaninu ne bi poželio. Tada sam dobro upamtio da graške znoja na čelu nisu nikakva isprazna i izmišljena fraza nego surova realnost s kojom sam se lično suočio. Držali su me babo, amidža i amidžići, a ona je uporno teglila i zavrtala slomljenu nogu

Kada je jedan stariji čovjek otišao da mu se “zapiše” kravama, našao je hodžu ljutog i nehornog. Dok mu je opričao svoju muku, hodža je motrio muhu kako skakuće po prozoru, a koja ga je očito dodatno nervirala. U neka doba, mašio se on nekakve krpe, lanuo sveca i zviznuo muhu, a čovjeka ostavio u čudu neviđenom. Ipak, epilog je bio taj da je krava “spustila”, hanuma bez problema pomuzla vime, pa se o hodžinoj psovci nije ni pričalo

Mi svi vidimo da su muslimani Bosne i Hercegovine i čitave naše Kraljevine jako zaostali u prosvjeti i kulturi uopće. Kod nas muslimana je najviše analfabeta, najviše besposlenjaka, najviše sirotinje i bolesnika. Neznanje, nepismenost, tuberkuloza, alkohol, kriminal, kocka i karta, pa i prostitucija hara po našim redovima. To nas bije jer nismo prosvijećeni”, stoji u tekstu Husejna Dubravića objavljenom u Novom Beharu sredinom 1937. godine

Podržite nas na Facebooku!