Ne krijem da mi je milo prozboriti sa starijim ljudima, iz njih iščačkati ponešto od onog nekadašnjeg vakta, i to podijeliti s drugima. Nekad su to dosjetljive anegdote ili potresne životne situacije koje zorno pokazuju s čim se sve imao susretati ovdašnji čovjek, a nekad tek skup suhih informacija o ljudima, datumima i događajima iz prošlosti. Kako god, držim da je u svakom slučaju riječ o vrijednoj i dragocjenoj građi kojom se već danas mlađi naraštaji iščuđavaju, vjerujući da je riječ o naučnoj fantastici, a ne o stvarnom životu. Kako li će biti tek za koju deceniju, može se samo nagađati

Jedno je sigurno: budemo li se hvatali samo onoga što nemamo i što nam, eventualno, nije po volji – nikada nećemo biti zadovoljni. S druge strane, fokusiramo li se na ono što imamo, a za čim mnogi žude – nema druge nego da ustvrdimo da nemamo puno, ali imamo sve. Ko ne vjeruje, nek prohoda do najbliže bolnice i prošeta kratko bolničkim hodnicima i odjeljenjima – sve će mu se samo kazati

Uvuklo se nešto u nas, Allahov Poslaniče, pa ne možemo jedni s drugima. Ne da nam se čak ni da se u dobru sastanemo i udružimo. Čim se dvojica u dobru sastanu, eto ti trećeg da to kvari. Čim dvojica pođu nešto graditi, odnekud ispadne treći da to ruši i razvaljuje

Imam džematliju vrlo vedre i tople naravi. U njegovom društvu uvijek je veselo i opušteno. No, kako god umije oraspoložiti, umije i zateći s pitanjem. Jedno takvo mi je postavljao u nekoliko navrata, a odgovora još nije dobio. Naime, njega zanima na koji način mi, Bošnjaci, izražavamo saučešće ili međusobno čestitanje, mimo riječi koje se u tim prilikama izgovaraju. Konkretnije, zanima ga da li se, pored pružanja ruke, treba i zagrliti i poljubiti i, ako treba, koliko puta. S obzirom na to da nam se komšije ljube tri, a susjedi dva puta, da li to znači da mi trebamo jednom ili, pak, četiri puta

Trudio sam se objasniti kako je, ustvari, najbolja i najljepša ona dova koja poteče iz dubine naše duše i srca, na našem jeziku, okupana iskrenošću i nadom. Naravno, upozorio sam i na to da čovjek, sam sebi, svojom dovom može natovariti brigu za vrat. Kako? Allah zna u čemu je dobro – mi ne znamo. Mi, našom dovom, sebi želimo prizvati dobro. Zato, budimo precizni u formulacijama i riječima

“Druže hodža, velike muke su me snašle i nema gdje nisam išao i na čija vrata udarao. Da ti skratim, mnogo ljudi mi je reklo da mi samo ti možeš pomoći, pa, evo me, pomagaj, ako Boga znadeš!” Hodža se još nije uspio ni snaći, a drug milicajac već je pričao kako mu se po kući dešavaju svakojake stvari; te mu se nešto prolije ili slomi, te mu je dijete hasta, te krava neće da spusti vime...

U nepunih sedam dana Azrail nas je obilazio čak osam puta, što je za malu sredinu kakva je Prozor ekstremno neobično i teško. Ne bih želio da se ovo razumije kao neka vrsta jadikovanja i kuknjave – od Boga je i valja ići dalje – a i predstavljalo bi određenu vrstu bunta protiv Njegove volje. Ipak, vrijedi se povremeno opomenuti, valja razmisliti i pouku primiti. Nije o ovome ugodno ni pisati, a kamoli čitati. Ipak, nije ugodno ni ogovarati, spletkariti, lagati i raditi još štošta, pa to, u manjoj ili većoj mjeri, radimo

Nisam neki simpatizer jeseni, iako je to pomalo bogohulno ustvrditi. Jesen, na svoj način, svakodnevicu boji svojim bojama, a one su, tako, pomalo depresivne i tmurne. Perjanica jeseni je oktobar, a on, barem meni, bez Isnama Taljića nikada neće biti isti

Nisam na početku napomenuo, ali nije ni važno, hodža je bio momak, možda i pušćenac. Uglavnom, žene uzase nije imao pa se počelo govorkati kako je hodža već bacio oko na ovu, pa na onu. Po narodu je hodža svakog dana begenisao drugu. Zbilja je, ipak, bila drugačija. Sigurno ste pomislili kako nije begenisao nijednu. Niste u pravu, ali ću vas opet iznenaditi. Hodža se do ušiju zatreskao, ali ne u jednu nego u dvije, i to, nećete vjerovati, rođene sestre. Znam da se čudite, ali vam pripovijedam sve kako je bilo i kako je do mene stiglo

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!