Ko nije boravio, živio ili robijao vojni rok u Vojvodini ne zna šta je nesnosno sparno, depresivno vojvođansko ljeto. Nesnosno do raspamećenosti. Trava na poligonu za obuku požutjela, klonula, beživotna, sve miruje, šuti, kunja, bez glasa, šuma, daška vjetra, a svuda naokolo, gdje god pogled puca po nepreglednoj ravnici – nebo, veliko, beskrajno plavetno nebo

Ipak, na tom tragu naprosto impresionira ustrajna nakana, pa makar bila i beznadna, tuzlanskih autora da u obamrle ćelije ovog kulturi hronično nesklonog grada, napose vaninstitucionalnoj, udahnu i nešto drugo osim jeftinog, provincijalnog politikantstva, sveopće intelektualne i etičke entropije i fingirano pompeznih pseudoknjiževnih smijurija koje osmišljava, realizira i plaća parama Tuzlaka, pa tako i mojim, samoproglašeni kulturalni arbitar, biznismen i povremeno gradonačelnik Tuzle

Taksistu zaboravka poznajem, a on mene ne. I da sam htio, a malo mi je falilo, mogao sam ga podsjetiti na njegovo svojedobno “distorzirano promišljanje, ponašanje i djelovanje” koje je, iz vizure njegovih roditelja, nastavnika i socijalnih radnika, također, vodilo u socio kulturološki sunovrat, određenije – u ćorku. No, ne rekoh ništa

– Hoćeš li da ja dovršim tvoju priču? – Od volje ti! – Evo: upoznali ste se, zaljubili, odljubili i razišli! Je li tako bilo? – Otprilike – reče tiho Reza, diže se i uvrijeđeno zagrabi ka automobilu. – Oprosti, ni ja nisam mislio ništa loše, samo me malo izritiralo ono što si rekao za Nidžar i mene – rekoh dok se vozimo, nakon duge, neprijatne šutnje. – U redu je – Reza će neodređeno, a ja, pak, uviđam da sam ga dobro povrijedio, nesmotreno, nepromišljeno, infantilno. Eto šta je jezik, a riječ kao odapeta strijela, ode, ne stiže je niko, pomislih kajući se

Vraćam se kući, a ono Minkino “donji smo” podsjeti me na nešto davno prohujalo, na ljude kojih više nema, na divan majski dan kada smo, spontano i bez mnogo riječi, ravno iz ljetne bašte u kojoj smo dokoličarili, Fera, Sejo i ja sjeli u auto i zapucali u Živčiće: oni s namjerom da zijarete kabur svog šejha, ja onako, bez osobitog razloga, tek da stražnjica vidi puta

Mladost je, bježeći od besperspektivnosti i bijede, odavno raštrkana diljem svijeta i pojavljuje se u mahali jednom godišnje, najčešće ljeti, katkad i uz Bajram, nadmena, zadrigla, solventna i, a to se ne da sakriti, nekako zgrožena nad onim što vidi. Presjede u avlijama kao na iglama desetak dana uz svoje ostarjele, uplakane majke, tješe ih zagrljajima, poljupcima, toplim riječima, novcem i drugim hedijama i, nakon što nekako osabure tih desetak usiljeno srdačnih, a u biti deprimirajućih dana, žurno i s olakšanjem odlaze

Podržite nas na Facebooku!