“Ima nekakve pravde, Reza, ipak je ima! Kada te je Setari mrcvario u Evinu, kada je gasio cigarete na tvom tijelu, kada te je tjerao da pojedeš te cigarete... Hm... Ko bi mogao... ko bi mogao tada i zamisliti da će jednom Setari jesti opuške i još govna pride! Čudna je ta pravda, čudna! Rijetko je ondje gdje bi trebala biti, a javlja se gdje je najmanje očekuješ, kada od nje nema nikakve fajde”

“Bila sam na glasanju”, veli na dan izbora komšinica Emina mojoj majci. Pa nastavlja: “Glasala sam za Jasmina Imamovića. A i za koga bih drugog?! Čovjek se trudi i gradi. Barem znam gdje odlaze pare.” Ranije bi me ovakva izjava izbacila iz cipela, ali sada ne. Izmiren sa sobom, glupanima oko mene i sociološkom žabokrečinom iz koje, sada je to skoro pa izvjesno, za života neću izaći, sjedim u drugoj sobi i smijem se

Jasmin Imamović klasični je diktator koji godinama inkvizitorski progoni ili ekskomunicira pamet iz ovog grada, koji nije Tuzlak i koji mrzi Tuzlu i sve tuzlansko, koji je navrat-nanos pobjegao iz “voljenog” grada tokom februarskih protesta 2014. godine, koji i mojim parama dodjeljuje književne nagrade kojekakvim literarnim vucibatinama

Podržite nas na Facebooku!