B. je pragmatik. Oduvijek. Ne zanimaju ga ni priče ni skupovi koji ne mirišu na pare ili, još gore, mirišu na pare iz njegovog džepa, te ih se kloni. Kloni se i mahalskih akšamlija šlihtara (a i oni njega jer znaju da je ters i cicija) koji po principu “kad je džabe, i sirće je slatko” tiho i nenametljivo obilaze druge pecirakijaše, molećevim pogledom očekuju da ih domaćin pozove za rakijski kazan, a kad se to desi, a rijetko se desi jer su takvi krajnje neomiljeni u pecirakijskim društvima, niko sretniji od njih

: I, na koncu, šta je od svega preostalo? Ništa. Odavno nema ni Abdulaha, ni Hamida, ni Ahmeda, ni mog oca, ni cijele generacije starih Ibrahimovića. Ostala je samo ova štura bilješka, upitne vjerodostojnosti, napisana na iskrzanom, istrgnutom komadu papira, koju, poluzgužvanu, nađoh nedavno zaturenu i zaboravljenu među gomilama godinama neotvorenih, davno pročitanih knjižurina

“A, reci mi, je li tvoja kćerka podatna? Ili žena možda? Razuzda li se ona?” Muk. Suženih očnih kapaka, izobličenog lica, fiksira me pogledom punim bijesa i mržnje. Ali, nije budala, zna šta ga pitam i, vidim, odlično razumije jezik kojim mu se obraćam. A kako nije na svom terenu, bez direka i toljage, razborito procjenjuje kako je, shodno situaciji, najbolje okrenuti se i otići

Tu smo se sastajali! A dobro mjesto za tajne sastanke: sa stubišta, kroz velike, zatamnjene prozore, vidi se cijelo dvorište i niko neopažen ne može prići ulazu, a, ako i priđe ili se čuju koraci s gornjih spratova, ja bih hitro preskočio na suprotno stubište i lijeno se uspinjao, u posjeti sam, kao, nekakvoj

Ko nije boravio, živio ili robijao vojni rok u Vojvodini ne zna šta je nesnosno sparno, depresivno vojvođansko ljeto. Nesnosno do raspamećenosti. Trava na poligonu za obuku požutjela, klonula, beživotna, sve miruje, šuti, kunja, bez glasa, šuma, daška vjetra, a svuda naokolo, gdje god pogled puca po nepreglednoj ravnici – nebo, veliko, beskrajno plavetno nebo

Ipak, na tom tragu naprosto impresionira ustrajna nakana, pa makar bila i beznadna, tuzlanskih autora da u obamrle ćelije ovog kulturi hronično nesklonog grada, napose vaninstitucionalnoj, udahnu i nešto drugo osim jeftinog, provincijalnog politikantstva, sveopće intelektualne i etičke entropije i fingirano pompeznih pseudoknjiževnih smijurija koje osmišljava, realizira i plaća parama Tuzlaka, pa tako i mojim, samoproglašeni kulturalni arbitar, biznismen i povremeno gradonačelnik Tuzle

Taksistu zaboravka poznajem, a on mene ne. I da sam htio, a malo mi je falilo, mogao sam ga podsjetiti na njegovo svojedobno “distorzirano promišljanje, ponašanje i djelovanje” koje je, iz vizure njegovih roditelja, nastavnika i socijalnih radnika, također, vodilo u socio kulturološki sunovrat, određenije – u ćorku. No, ne rekoh ništa

– Hoćeš li da ja dovršim tvoju priču? – Od volje ti! – Evo: upoznali ste se, zaljubili, odljubili i razišli! Je li tako bilo? – Otprilike – reče tiho Reza, diže se i uvrijeđeno zagrabi ka automobilu. – Oprosti, ni ja nisam mislio ništa loše, samo me malo izritiralo ono što si rekao za Nidžar i mene – rekoh dok se vozimo, nakon duge, neprijatne šutnje. – U redu je – Reza će neodređeno, a ja, pak, uviđam da sam ga dobro povrijedio, nesmotreno, nepromišljeno, infantilno. Eto šta je jezik, a riječ kao odapeta strijela, ode, ne stiže je niko, pomislih kajući se

Podržite nas na Facebooku!