Neko voli ekonomski ibadet: oroči veliku sumu, pa godišnji dobitak ili, kako se to već u halal kontekstu zove, podijeli sirotinji. Dobar na dunjaluku, dobar na ahiretu. Ima ljudi koji organiziraju humanitarne aktivnosti, dijele pakete, kupuju krave povratnicima, uče djecu itd. Ali za one koji nisu od tog posla, preostaje im čitanje kao jedna od mnogih solipsističkih varijanti “ibadeta”

Gotovo stotinu godina od srpske su javnosti skrivane Ramazanske večeri Branislava Nušića, pripovijetke koje je najznamenitiji komediograf epohe realizma napisao 1898. godine, za vrijeme svog diplomatskog služenja u Bitolju, Serezu, Solunu, Skoplju i Prištini. U tim gradovima proveo je preko deset godina, intenzivno se družeći s muslimanima, a iz posvete u uvodu knjige izdane u Beogradu 1922. godine saznajemo da su pripovijetke vjerovatno nastale (ili su završene) u Serezu, Grčkoj i Makedoniji

Gotovo stotinu godina od srpske su javnosti skrivane Ramazanske večeri Branislava Nušića, pripovijetke koje je najznamenitiji komediograf epohe realizma napisao 1898. godine, za vrijeme svog diplomatskog služenja u Bitolju, Serezu, Solunu, Skoplju i Prištini. U tim gradovima proveo je preko deset godina, intenzivno se družeći s muslimanima, a iz posvete u uvodu knjige izdane u Beogradu 1922. godine saznajemo da su pripovijetke vjerovatno nastale (ili su završene) u Serezu, Grčkoj i Makedoniji

Svakog ramazana moja žena pripremi neki “jedinstven” sadržaj za djecu. Ovog im je napravila kutijice s dobrim i lošim djelima. Kad urade nešto “dobro” ili “loše”, napišu na papir i ubacuju u kutijice. Tako im vježba pisanje i podiže svijest o dobru i zlu. Ko bude imao više dobrih djela, dobit će kućicu za barbike. Ko bude imao više loših, nema napolje nekoliko dana i čuva Omera dok mama bude sterala veš. Nad procesom će bdjeti sveprisutno oko moje žene, tog plemenitog meleka pisara

Za sofrom bi se prvo otac mašao ibrika i dugo pio hladnu vodu, a onda bi došao red i na nas ostale. Bilo je to predjelo, a potom je na red dolazila obavezna čorba. Kao i s vodom, otac je imao prednost. S drvenim kašikama u rukama iščekivali smo nestrpljivo da krene prema ćasi. Nakon čorbe, slijedilo je što se nađe u sahanima, ćasama i tepsiji

A ko bi mašio sehur, kukala mu majka. Upravo se to dogodilo trojici braće iz jednog sela “za planinom”, trojici rumenih bjelokapića. Recimo da se zovu Šećo, Zećo i Bećo, iako ne vjerujemo da su se i prezivali Zećo, koje je, kao što znamo, također bjelašničko prezime. Mada, i to je moguće. Ako može Duran Duran, onda može i Zećo Zećo

Podržite nas na Facebooku!