Nedostatak hrabrosti, ali i slobodnog vremena, koji se često ističu kao hendikep kada je u pitanju javno izražavanje protesta i borbe za vlastita prava, u virtualnom svijetu mnogo su manji. S druge strane, u STBiH žele iskoristiti potencijal koji se nalazi u velikom broju korisnika društvenih mreža kako bi stvorili “kritičnu masu” koja u konačnici može utjecati na promjene.

Ono što je očito nakon ovog vikenda jeste da protesti prelaze u drugu, može se reći, radikalniju fazu. Razloga za to je nekoliko, no, čini se, jedan od ključnih jeste potpuna ignorancija režima na općenarodni bunt u preko 100 gradova u Srbiji.

Stotine hiljada “gilets jaunes” demonstranata obučenih u jarko žute prsluke, koje svaki vozač mora imati u svom vozilu, blokirali su 17. novembra puteve u Francuskoj na više od 2.000 mjesta. Pariz je postao poprište sukoba s policijom, koja je upotrijebila suzavac i vodene topove. To se ponovilo 24. novembra, u žešćem obliku, a zatim i 1. decembra. U prve dvije subote demonstracija dvoje je ljudi poginulo, a povrijeđeno ih je približno 600

Maratonski sudski proces, veliki broj uočenih nepravilnosti tokom istrage, oslobađajuća presuda za osobe koje je Tužilaštvo teretilo..., sve to budi opravdane sumnje da je nešto ozbiljno truhlo u Tužilaštvu Kantona Sarajevo i da otac ubijenog Dženana potpuno ispravno sumnja u transparentan rad Tužilaštva.

Ko je ove ljude uvjerio da je u bilo čijem interesu, osim u interesu neprijatelja države i naroda, onemogućavanje kretanje svojih sugrađana i ugrožavanje njihovih života, kao i života njihove djece, tako što će ih primorati da se satima mrznu na cestama na nezapamćenim minusima? Zašto su sebi dopustili da ih se ovako iskoristi i izmanipulira i na kraju krajeva diskreditira u očima vlastitih porodica, komšija, sugrađana i naroda?

Ko je uopće organizator i vođa ovih protesta? Kome je palo na pamet zaprečivati put građanima, među kojima su i deseci hiljada bivših boraca Armije RBiH? Kome odgovara pritisak koji je javnost prije nego što je u Sarajevu i Zenici normalizirano kretanje počela praviti prema vlasti i policiji, a koji je mogao rezultirati razbijanjem barikada i sukobom države s onima koji su je odbranili? Kome to odgovara stanje koje lahko može postati uvod u međubošnjački sukob?

Da li je kolateralna žrtva borbe protiv korupcije postala skoro svaka socijalna interakcija? Koliko, svakom od nas, stvara grč u komunikaciji promišljanje o budućnosti i napredovanju ako vjerujemo da je sve unaprijed izrežirano, dogovoreno? Imaju li smisao časnost i trud kada znamo da postoji mogućnost da nas se optuži da smo korumpirani ili da smo nekog korumpirali ako napredujemo

Podržite nas na Facebooku!