Prije nekoliko dana, Dušan Šehovac, sociolog i osnivač Demokratske inicijative sarajevskih Srba, objavio je članak pod naslovom "Zašto ratni sukob u Prijedoru i danas medijima u FBiH služi da bi se ubijala istina?, u kojem, između ostalog, brojku od 3.178 ubijenih prijedorskih civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti ocjenjuje kao ideološki i nacionalistički podatak. Prijedorčanin, historičar Jasmin Medić u tekstu za Stav reagira na ovaj Šehovčev članak

Iz Prijedora je tokom agresije protjerano više od 55 hiljada Bošnjaka. Većina ih je, nakon golgote koncentracionih logora Omarske, Keraterma, Trnopolja ili Manjače, svoja utočišta našla širom svijeta. Danas u Chicagu živi velika prijedorska zajednica čiji je ugledan član Mirsad Čaušević ovih dana promovirao svoju knjigu Smrt u Bijeloj kući

Preživjeli su ostali da tragaju za onim što je ostalo od njihovih voljenih, nadajući se da će im bar koščicu naći, da je pomiluju pa spuste ponovo u zemlju da tu ostane. Ali ovaj put, umjesto trakom, trajno obilježenu bijelim nišanom. Jednim i jedinim dokazom istine

Rano ujutru, 30. aprila 1992. godine kroz glavnu prijedorsku ulicu prolazi vozilo i iz njega preko megafona, upozoravaju građane da budu mirni i da ne stvaraju paniku. Preko megafona se pozivanju građani da u 6 sati ujutro uključe lokalni Radio Prijedor gdje mogu čuti zvanično saopštenje. Spikerica Jadranka Vejo-Rečević čita zvanično saopštenje:

Borbom povratnika, roditelja djece iz Kozarca, iniciran je i potpisan još uvijek važeći Privremeni sporazum o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika. U njihovoj se školi, od prvog dana povratka pa do danas, uprkos svim pritiscima i naredbama, govori i uči bosanski jezik. Možda se formula uspjeha ovih ljudi upravo krije u činjenici da oni nikada sebi nisu ni postavljali to besmisleno povratničko pitanje: Zašto tražiti da budeš prihvaćen u sredini koja je ustvari tvoja

Na članak saradnika Stava Sudbina Musića Da, u Prijedoru je počinjen genocid, koji smo objavili u broju 106, reagirali su iz uprave kompanije “ArcelorMittal”. Stav nakon odgovora žrtava prijedorskih logora smrti, Sudbina Musića i Satka Mujagića, objavljuje i nastavak reagiranja na tvrdnje gospođe Ewe Gebale iz “ArcelorMittala” o činjeničnim greškama

Mi, porodice nestalih, još uvijek tragamo za nekoliko stotina naših najmilijih, između ostalog, nestalih i u logoru Omarska. Teoretski je moguće da su svuda oko nas, u šta mi imamo pravo sumnjati. Morate naći načina da se nosite s našim gnušanjem da vi i dalje koristite prostorije u kojima je mučeno hiljade ljudi. Kako u objektu koji koristite kao administrativni prostor, u dvorištu između objekata, te u velikom hangaru

Podržite nas na Facebooku!