Riječi čelnika prijedorskog SDS-a Srđe Srdića u Narodnoj skupštini RS-a u novembru 1992. godine, kada izjavljuje da je Prijedor bio jedina zelena općina u Bosanskoj krajini i da ona to više nije “jer smo ih (Bošnjake, op. a.) mi sredili i spakovali tvrdim pakovanjem tamo gdje im je mjesto”, najbolja je ilustracija zbivanja u Prijedoru te godine

“U Rudniku 'Ljubija' pronađena je skoro polovina od svih do sada pronađenih ubijenih Prijedorčana bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Prijedor je grad s najvećim brojem masovnih grobnica u Bosni i Hercegovini. Najveći broj žrtava hrvatske nacionalnosti ubijen je na području Prijedora. U mjestu Ljubija i okolini, u mjestima kao što su Briševo, Mlinari, Raljaš, Zecovi, Risavci..., samo u jednom danu ubijeno je 67 osoba hrvatske nacionalnosti. U ovim mjestima do sada je pronađeno šest masovnih i 20 pojedinačnih grobnica. U svim grobnicama pronađene su žrtve hrvatske nacionalnosti”

Željko Mejakić, koji je kao rukovodilac obezbjeđenja koncentracijskog logora Omarska osuđen na 21 godinu zatvora za zločin protiv čovječnosti na području Prijedora, bit će uvjetno otpušten iz zatvora 25. januara 2019. godine, nakon što je rješenje o uvjetnom otpustu donijelo Ministarstvo pravde BiH. Radi se o “prvom čovjeku” najbrutalnijeg logora u bivšoj Jugoslaviji. Čovjeku koji je učestvovao u zločinima, a nije sankcionirao druge zločince iz ovog logora. Povodom Mejakićevog otpusta, Stav objavljuje skraćenu verziju naučnog rada historičara Jasmina Medića o postojanju ovog logora i zločinima u njemu. Naslov rada inspiriran je riječima Mehmeda Alića, svjedoka Tribunala u Hagu

Sudeći po trendu koji vlada posljednjih 20 godina, politički podijeljeni Bošnjaci s prostora ove izborne jedinice, koju sačinjavaju Krupa na Uni, Bosanski Novi, Prijedor, Bosanska Kostajnica, Bosanska Dubica i Oštra Luka, bez većeg odziva biračkog tijela teško da će dobiti svog predstavnika u zakonodavnim organima vlasti

U prostoru nekadašnjeg koncentracionog logora Omarska 6. augusta održana je komemoracija u znak sjećanja na početak zatvaranja prijedorskih logora smrti. Ova komemoracija bila je vrhunac još jednog u nizu godišnjih ciklusa za Bošnjake i Hrvate Prijedora rasutih širom svijeta, popraćen pohodima Bosni, povratnicima i svojim kućama, te komemoracijama organiziranim od 23. maja, a koje će se završiti 22. augusta ove godine na Korićanskim stijenama

Sjećam se tih zadnjih dana pred rastanak s ocem. Kuća nam je na kraju mahale pa smo svaku noć spavali po šumama, kukuruzištima, po kućama rodbine u dubini sela. Patili smo se od kraja maja do tog 23. jula. Sjećam se da je, nekoliko dana pred smrt, negdje ranom zorom otac ustao, sjeo sav nekakav smoren, te rekao materi: “Stara, ja se cijelu noć bočim s Ešinom djecom. Oni su se sa mnom igrali cijelu noć. Satrali su me živa...” Eto, ta njegova rečenica bila je moja zvijezda vodilja svih ovih godina unatrag i bit će dok me bude bilo. Molim dragog Boga u ovoj noći da ih nađem kako se igraju tamo negdje gdje je najljepše

Najveća i najbrutalnija akcija etničkog čišćenja Prijedora i njegovih naselja počinjena je između 20. i 25. jula na području Mataruškog Brda, odnosno lijeve obale Sane, uključujući i hrvatsko selo Briševo. U tih nekoliko dana ubijeno je gotovo 1.800 ljudi, žena i djece, a ostatak od 12.000 stanovnika deportiran je u prijedorske logore smrti. Dan početka ovog brutalnog masakra proglašen je danom prijedorsko-kozaračke šehidske dženaze. Ove godine bit će ukopani posmrtni ostaci triju identificiranih žrtava genocida u Prijedoru. Još se uvijek traga za više od 760 žrtava

Prema pričama preživjelih logoraša iz Omarske, prilikom prvog isljeđivanja Idrizu su slomljene obje nadlaktice te se tako prebijen mučio narednih nekoliko dana na tzv. pisti – centralnom logorskom prostoru. Nakon brutalnog premlaćivanja, u kojem su učestvovali logorski stražari i isljednici, izveden je iz logorskih prostorija te je u prisustvu svjedoka-logoraša u noći 13. jula 1992. godine s nekoliko uglednih prijedorskih visokopozicioniranih Bošnjaka ubijen kao civilno lice

Dane Lukajić nije bio zapovjednik logora Manjača, kako su prenijeli mediji u regiji. Bio je šef tima za sigurnost tog logora i neformalni zamjenik komandanta. Među dokaznim je materijalom i dokument od 31. januara 1992. godine koji potvrđuje njegovu poziciju u hijerarhijskoj strukturi komandiranja, u kojem on “Komandu 1. krajiškog korpusa” izvještava o pripremama za razmjenu 58 ratnih zarobljenika

Ovogodišnje obilježavanje Dana bijelih traka u Prijedoru proteklo je, kao i uvijek, dostojanstveno. Protokolom je bila predviđena šetnja glavnom gradskom ulicom, te okupljanje na centralnom gradskom trgu, na kojem se svake godine polože 102 ruže obilježene imenima 102 ubijene prijedorske djece. Redovno godišnje okupljanje obilježe povremene diskusije, oprečni istupi u javnosti ili u izbornim godinama demonstracija sile lokalnih vlasti zloupotrebom skupštinske sale

Podržite nas na Facebooku!