Rano ujutru, 30. aprila 1992. godine kroz glavnu prijedorsku ulicu prolazi vozilo i iz njega preko megafona, upozoravaju građane da budu mirni i da ne stvaraju paniku. Preko megafona se pozivanju građani da u 6 sati ujutro uključe lokalni Radio Prijedor gdje mogu čuti zvanično saopštenje. Spikerica Jadranka Vejo-Rečević čita zvanično saopštenje:

Borbom povratnika, roditelja djece iz Kozarca, iniciran je i potpisan još uvijek važeći Privremeni sporazum o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika. U njihovoj se školi, od prvog dana povratka pa do danas, uprkos svim pritiscima i naredbama, govori i uči bosanski jezik. Možda se formula uspjeha ovih ljudi upravo krije u činjenici da oni nikada sebi nisu ni postavljali to besmisleno povratničko pitanje: Zašto tražiti da budeš prihvaćen u sredini koja je ustvari tvoja

Na članak saradnika Stava Sudbina Musića Da, u Prijedoru je počinjen genocid, koji smo objavili u broju 106, reagirali su iz uprave kompanije “ArcelorMittal”. Stav nakon odgovora žrtava prijedorskih logora smrti, Sudbina Musića i Satka Mujagića, objavljuje i nastavak reagiranja na tvrdnje gospođe Ewe Gebale iz “ArcelorMittala” o činjeničnim greškama

Mi, porodice nestalih, još uvijek tragamo za nekoliko stotina naših najmilijih, između ostalog, nestalih i u logoru Omarska. Teoretski je moguće da su svuda oko nas, u šta mi imamo pravo sumnjati. Morate naći načina da se nosite s našim gnušanjem da vi i dalje koristite prostorije u kojima je mučeno hiljade ljudi. Kako u objektu koji koristite kao administrativni prostor, u dvorištu između objekata, te u velikom hangaru

Sramotno je da “ArcelorMittal” još nije ispunio obećanje i bar od Bijele kuće napravio mali muzej, tako da svako ko obiđe logor Omarska ne gleda u okrečene zidove i osušeno cvijeće ostalo od prošlih posjeta. I dok god se to ne učini, neka se naviknu na javne prozivke, kao što smo mi navikli na njihovu bezobzirnu ćutnju, a ponekad i laži. Očito je da “Mittal” više ne zna kud bi s pitanjem Omarske. Ova firma nije kriva za postojanje logora 1992., ali bi bilo vrijeme da se prema objektima koje koristi konačno počne drugačije odnositi. Ako ništa, zbog vlastite reputacije

Petog aprila u sarajevskom Kamernom teatru bit će promovirana knjiga Rat je mrtav, živio rat čuvenog britanskog novinara Eda Vulliamyja. Pod podnaslovom Bosna: Svođenje računa Vulliamy, koji je u ljeto 1992. godine svijetu otkrio prijedorske logore smrti, u svojoj novoj knjizi piše o tim danima. Rat je mrtav, živio rat s engleskog je jezika prevela Senada Kreso. Izdavač je sarajevska kuća Buybook u svom programu Biblioteka Memorija. Stav u dva nastavka prenosi dijelove Vulliamyjeve knjige.

U svega dva dana u julu 1992. godine u prijedorskom je selu Briševo ubijeno 68 Hrvata. Oko stotinu hiljada krajiških Hrvata raseljeno je, zatvarano u logorima, mučeno, silovano. Njihova je imovina opljačkana, a bogomolje porušene. Sve to nije bilo dovoljno Draganu Čoviću da podrži zahtjev BiH za revizijom presude Međunarodnog suda pravde u Hagu

Podržite nas na Facebooku!