Poslije rata sam i otišao vani da bih se jednog dana mogao vratiti. Vratio sam se ovdje i bavim se stočarstvom i voćarstvom. Bosna ne može biti u Francuskoj, jer Bosna je ovdje i to moramo shvatiti. Ovo su idealna područja za bavljenje stočarstvom. Oformio sam Farmu koza i ovaca 'Hamza'. Imam više od 200 ovaca i janjadi i oko 120 koza i jaradi. Počeli smo proizvoditi i sir. Kako će biti, vidjet ćemo”

Dolazi se iz Sarajeva i Mostara da se klanja džuma, da se vidi kako napreduju radovi na obnovi džamije, da se popriča, dogovori kupovina zimnice. Obiđu imanja i rijetke popravljene kuće. Sve se dogovara u Pridvorici, ispred nacionalnog spomenika izgrađenog sredinom 19. stoljeća, srušenog u “posljednjem ratu”, kako se to sada kaže.

Članice Udruženja “Podrinjka” bave se poljoprivredom, stočarstvom, sakupljanjem ljekobilja i šumskih plodova, ručnom radinošću i seoskim turizmom. “Cilj nam je da pokušamo ujediniti sve te žene, da izađemo na sajmove, da pokušamo naći tržište za naše proizvode, a sve kako bismo pomogle u stvaranju boljeg ekonomskog ambijenta za razvoj i za povratak mladih”

“Nekoliko porodica koje žive ovdje nastoje opstati i preživjeti. Ovo je selo nakon 14 godina od prvog povratka dobilo prvi kilometar asfalta. Smatram da je to davno trebalo uraditi, ali nije bilo sluha. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica FBiH odlučilo je pomoći selu i ljudima koji ovdje žive”, kaže Azir Osmanović

Stoljećima se u prijedorskom naselju Ćela slavila Hidžretska nova godina. Ta je tradicija prekinuta dolaskom komunističkih vlasti pedesetih godina prošlog stoljeća. Iako se Ćela danas zove Petrovo, povratnici Bošnjaci obnovili su svoju stoljetnu tradiciju i već dvanaest godina vesele se i obilježavaju Hidžretsku novu godinu

“Čujemo razne izjave zbog kojih se često puta osjetimo uvrijeđeni. Mnogi su od nas uvrijeđeni kada čuju da nas neki u svojim izjavama nazivaju srebreničkom sirotinjom i preko nas pokušavaju ubirati političke poene, ili se razračunavati s onima koji pomažu nama, a i Srebrenici. Mi nismo sirotinja. Ima ljudi koji teško žive, ali tome su doprinijeli i oni koji su godine proveli u parlamentarnim klupama i raznim pozicijama. Njih pozivamo da kažu šta su to oni uradili za Srebrenicu i ljude ovdje, osim što su imali lične koristi”

U prvim se godinama povratka u Podrinje išlo autobusima koje je pratila policija, mada je policija u manjem bh. entitetu i tada bila gluha, nijema i slijepa na sve prijetnje, provokacije, pa čak i kamenovanje autobusa. Svjedoci tih događaja, prvi povratnici, nailazili su na brojne neugodnosti, od psovki, dizanja tri prsta, do toga da su Srbi u neposrednoj blizini mjesta gdje su Bošnjaci čekali autobuse bacali životinjske iznutrice, izmet, svinjske glave

Porodica Siječić iz prijedorskog naselja Čarakovo zauvijek je rastavljena u ljeto 1992. godine. Otac Vehbija ubijen je, majka Sajma završila je u Njemačkoj, stariji sin Adnan u Travniku, a mlađi Amel u Turskoj. Pet godina nakon rata, svi su se vratili svojoj kući. S Amelom je iz Turske stigla i njegova supruga Eda, koja je svoj život u İzmiru zamijenila povratničkim u Bosanskoj krajini

Posla uvijek ima za one koji su vrijedni i žele raditi, a isto tako, ima i onih kojima rad i nije prioritet. Saib i Muharem primjer su kako se u Podrinju može uspjeti, jer nije sve tako sivo kako se možda čini na prvi pogled. Razmjere genocida u Podrinju i danas su vidljive, ali i želja za životom preživjelih također

Podržite nas na Facebooku!