Dok je čekao prevođenje diplome stečene u Kataru, Maku Selimoviću ukazala se prilika da radi za Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu, u sudskom vijeću broj 1. Ovu ponudu prihvatio je jer je u ovom sudskom vijeću vođen proces protiv sada već presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića. Selimović je i poslije okončanja mandata u Hagu dobio priliku da se zaposli i trajno ostane u Holandiji, ali je to odbio

Enver Šero rodio se u Sarajevu 1956. godine. Otac Emin je iz Sokolovića, a majka Hana iz Setihova. Školovao se u Sarajevu i stekao zvanje pravnika. Krajem osamdesetih napušta zemlju i odlazi u Italiju. Ondje je pokrenuo vlastiti biznis, proizvodnju namještaja i elemenata za enterijere. Dobro je razvio posao, a njegova firma imala je unosne poslove po cijeloj Evropi. Nakon više od dvadeset godina uspješnog poslovanja i komotnog života, tamam kad je trebao uživati u svemu što je izgradio, Enver sa suprugom Fatimom, Pribojkom, 2010. godine napušta Italiju, Evropsku uniju, sigurnost i komfor, i dolazi u Sokoloviće. Da živi, stari i ostane u selu u kojem nije rođen

Prvu godinu smo živjeli kao podstanari. Onda smo kupili kuću, polahko opremali, uselili se, i tu smo. Tad je nas bilo petero, Nahla, Naida i Ramo su bili tu, a kasnije smo se još proširili, tako da nas je sad šestero u kući. Supruga, četvero djece i ja. Imamo maline, pčele, voćnjak na selu, s ponosom ističe Senedin Osmanović

Težak je put koji smo mi prošli. Svi znamo šta je u Srebrenici bilo. Moja se porodica u Srebrenicu vratila 2000. godine. Ja sam došao koju godinu kasnije. Oni su se poljoprivredom i stočarstvom počeli baviti 2005. godine. Počeli su uzgajati muzne krave. Našu proizvodnju proširili smo na jagode i maline, kaže Ibrahim Pašalić

“Dobili smo dodatnu volju jer smo imali podršku. Dobili smo i obećanje da ćemo i dalje imati podršku za naše projekte. Uspjeli smo zahvaljujući našim dobrim ljudima koji žive u dijaspori ili Federaciji, ali i zahvaljujući Federalnom ministarstvu. Nama ovo mnogo znači. Sigurno da će biti više povratnika, više kuća, ali i više razvoja za naš kraj. Meni je lakše jer sam tokom cijele godine ovdje. Moja djeca se osjećaju sigurnije”, kaže Midhat Jusupović, stanovnik Gornje Bukovice

Mi smo narod koji je preživio genocid i prije nekih 15-ak godina nismo mogli ni sanjati da ćemo u Srebrenici dočekivati ramazane kako ih dočekujemo danas. Mi smo ove godine klanjali teravih-namaz na deset mjesta, angažirali smo četiri učenika medrese. Imamo tri naše učenice medrese koje su sada na praksi i uključene su u naše ramazanske programe. Ta su djeca odrasla u Srebrenici poslije rata. To je ono što nam daje snagu i što pokazuje da ima života u Srebrenici”, priča Damir-efendija, koji kaže da su mladi najveće bogatstvo Srebrenice

Prije skoro pola stoljeća osnovano je u Prijedoru Kulturno-umjetničko društvo “Osman Džafić”. Njegovi su članovi tokom agresije na BiH protjerani, zatvarani, ubijani; Kulturno umjetničko društvo obnovljeno je nakon rata, a priča o obnovi rada Društva jeste i priča o upornosti, inatu i hrabrosti Prijedorčana koji su se vratili u svoj grad i obnovili život u njemu

Mnogo je sela kao što su Sastavci. Praznih i pustih. Međutim, nije sve tako crno u Srebrenici. Ljudi su se opet vratili da žive na mjesto gdje je počinjen genocid nad njima. Ta činjenica mnogo toga govori o hrabrim, vrijednim i iskrenim povratnicima. Svaki čovjek u Srebrenici priča je za sebe. Teška, hrabra i puna inspiracije za generacije koje dolaze. Srebrenica je u fokusu javnosti, ali iz Srebrenice teško idu pozitivne priče, iako ih ima više nego negativnih

“Svi smo mi preživjeli svašta, mnogo teških trenutaka. Ja sam se vratio ovdje. Imam dvoje divne djece i mogu reći da sam sretan. Radi se mnogo, ruke bole od posla, valja sve stići, ali ni u jednom trenutku se ne žalim. Sve se može kad je čovjek uporan. Pa i izgraditi život ispočetka”, priča Mujo Tursunović, koji Podrinjcima koji žive u Federaciji preporučuje da se vrate na svoja ognjišta

Podržite nas na Facebooku!