Bio je jedan od brojnih starješina 505. bužimske viteške brigade koji se nimalo nisu štedjeli da štite narod i brane državu od brutalne agresije kojoj su Bosna i Hercegovina i njeno stanovništvo tri i po godine bili izloženi. Tekbir na usnama i metak u grudima posljednji su detalji iz njegova ovodunjalučkog života jer je poginuo u direktnom okršaju s neprijateljskim vojnicima i izgovarajući najuzvišenije riječi koje jedan vjernik može izgovoriti

“Našao sam se oči u oči s jednim četnikom. Obojica smo imali osamdsetčetvorke i zapucali smo jedan na drugog. Međutim, on je bio precizniji. Pogodio me je rasprskavajućim metkom u redenik i opasač. Metak mi je rasporio stomak i crijeva su mi ispala vani. Uzeo sam ih rukom, uklonio s njih kamenčiće i slamke koje su se bile zalijepile i vratio ih unutra. Ja čitav rat nisam nosio zavoj niti sam kad previo ranjenika. Taj dan sam imao dva zavoja i tad mi je to trebalo prvi i zadnji put. Previo sam se i krenuo da se izvlačim”

Itekako su sinhronizirano napadali na nas. Kad smo izbili u Kulen-Vakufu, nije izbila Vojska Republike Srpske, nego prvo Kninski korpus, pa Lički, pa Fikret Abdić, pa Banijski, Kordunski i onda tek Manojlo Milovanović dolazi na Gorjevac. Sve je na nas izvuklo i svi smo mi tu bili, patili se, mučili i opstali. I odjednom sad ne valjam ja tebi ni ti meni. O čemu se radi? Zato što sam ja neka treća stranka, a ti neka peta stranka? De da se jednom pogledamo u oči i kažemo jedni drugima o čemu se tu radi”, kazao je Mirsad Selmanović

Zbog svojih zasluga u ratu, posthumno je odlikovan najvećim ratnim priznanjem, značkom “Zlatni ljiljan”. Također, 12. januara 1996. godine posthumno je proizveden u čin natkapetana Armije RBiH. Iako po rođenju nije bio Bužimljanin, u ovom je mjestu ostavio veliki trag, prvo kao učitelj, a na koncu kao jedan od najznačajnijih starješina bužimske brigade. Osnovna škola “Konjodor”, u kojoj je svojevremeno i bio zaposlen, nosila je njegovo ime od 1999. do 2006. godine, kada je taj naziv ukinut. Ove godine, Skupština Unsko-sanskog kantona vratila je ime Sulje Mirvića u naziv ove škole. Iza njega su ostali supruga Suvada i sinovi Admir i Anel

Meho Bašić je za života odbio priznanje “Zlatni ljiljan”. U toku rata, prilikom jedne godišnjice su ga predlagali, ali im je on rekao da se ne bori ni za ljiljane ni za pare. Nakon pogibije, posthumno mu je dodijeljen. Kod kuće je često imao običaj kazati da glavni glumci poginu na kraju. U porodici su stalno strepili nad tim riječima, koje su se na koncu, nažalost, obistinile

Imali smo dobru komandu i dobre vojnike i ja im čestitam i zahvaljujem im se na onome što su uradili u ratu. I nisu tačne one priče da bi Bihać pao da nije bilo 'Oluje'. Bihać je odbranio borac 5. korpusa i niko drugi. Kad nije pao 1992. godine, ne bi pao ni 1995. godine, kada smo imali i iskustvo i naoružanje”, poručio je Tigar

Mnogim Bošnjacima iz Bosanske krajine želja da pomognu u odbrani napadnute domovine bila je jača od preklinjanja njihovih majki i supruga da ne idu u opkoljeni Bihaćki okrug. Iz zemalja Zapadne Evrope, gdje ih je zatekao početak agresije na Bosnu i Hercegovinu, krenuli su braniti svoju zemlju. Na putu su ih čekale brojne prepreke, od prolaska neprijateljskih linija do lutanja po šumama

Trinaest kilometara od Bužima, na regionalnom putu prema Velikoj Kladuši, nalazi se Zborište. S obzirom na to da je ova mjesna zajednica još početkom agresije napadana u više navrata s teritorija tzv. SAO Krajine, stanovništvo je sa sumnjom i oprezom gledalo na Abdića i njegove ideje. Znali su da podrška ovom otpadniku neminovno vodi savezu sa srpskim snagama, odnosno pristanku na život pod njihovom čizmom. Nisu mogli zaboraviti prolivenu krv svojih saboraca koji su pali boreći se upravo protiv agresora i zločinaca koji su kidisali na njihovu zemlju

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!