Valjalo mi je spasiti porodicu, sačuvati vlastitu glavu te zadržati što više komšija i saboraca da se ne povuku s jedinicama tzv. Narodne odbrane. Onima koji su željeli ostati upućivane su razne prijetnje. Meni je poznanik došao reći da bježim jer me planiraju ubiti i kuću mi zapaliti. Valjda im je neko javio da zaustavljam vojnike i odvraćam ih od odlaska. Svojim ukućanima sam rekao da ostanu kod kuće, a ja sam otišao iskopati rov u šumi iznad kuće. Uzeo sam dvije puške i otišao u šumu, gdje sam ostao dok opasnost nije prošla. Samo je supruga znala gdje sam”

Svaki borac koji je ostajao ispraćao je nekog bliskog i dragog. Oca, brata, amidžu, daidžu, rođaka, prijatelja, komšiju. Svi su imali nekog svog koga su ispraćali ne znajući hoće li ga više ikad vidjeti. Bolje oružje ponijeli su borci koji su išli u napad, neka im se nađe. Bilo je i pojedinaca koji su krenuli bez oružja. Nadali su se da će ga oteti od neprijatelja. Htjeli su biti uz svoje drugove i da se nađu kao pomoć i zamjena onom ko bude ranjen ili ubijen. Prije polaska, borci koji su kretali u napad obukli su bijele uniforme kako bi se po snijegu neprimjetno približili neprijatelju. Oni koji nisu imali takve uniforme uzimali bi bijele čaršafe koje bi razrezali na sredini i tako napravili jednu vrstu ponča. Time su se maskirali

Bio je jedan od brojnih starješina 505. bužimske viteške brigade koji se nimalo nisu štedjeli da štite narod i brane državu od brutalne agresije kojoj su Bosna i Hercegovina i njeno stanovništvo tri i po godine bili izloženi. Tekbir na usnama i metak u grudima posljednji su detalji iz njegova ovodunjalučkog života jer je poginuo u direktnom okršaju s neprijateljskim vojnicima i izgovarajući najuzvišenije riječi koje jedan vjernik može izgovoriti

“Našao sam se oči u oči s jednim četnikom. Obojica smo imali osamdsetčetvorke i zapucali smo jedan na drugog. Međutim, on je bio precizniji. Pogodio me je rasprskavajućim metkom u redenik i opasač. Metak mi je rasporio stomak i crijeva su mi ispala vani. Uzeo sam ih rukom, uklonio s njih kamenčiće i slamke koje su se bile zalijepile i vratio ih unutra. Ja čitav rat nisam nosio zavoj niti sam kad previo ranjenika. Taj dan sam imao dva zavoja i tad mi je to trebalo prvi i zadnji put. Previo sam se i krenuo da se izvlačim”

Itekako su sinhronizirano napadali na nas. Kad smo izbili u Kulen-Vakufu, nije izbila Vojska Republike Srpske, nego prvo Kninski korpus, pa Lički, pa Fikret Abdić, pa Banijski, Kordunski i onda tek Manojlo Milovanović dolazi na Gorjevac. Sve je na nas izvuklo i svi smo mi tu bili, patili se, mučili i opstali. I odjednom sad ne valjam ja tebi ni ti meni. O čemu se radi? Zato što sam ja neka treća stranka, a ti neka peta stranka? De da se jednom pogledamo u oči i kažemo jedni drugima o čemu se tu radi”, kazao je Mirsad Selmanović

Zbog svojih zasluga u ratu, posthumno je odlikovan najvećim ratnim priznanjem, značkom “Zlatni ljiljan”. Također, 12. januara 1996. godine posthumno je proizveden u čin natkapetana Armije RBiH. Iako po rođenju nije bio Bužimljanin, u ovom je mjestu ostavio veliki trag, prvo kao učitelj, a na koncu kao jedan od najznačajnijih starješina bužimske brigade. Osnovna škola “Konjodor”, u kojoj je svojevremeno i bio zaposlen, nosila je njegovo ime od 1999. do 2006. godine, kada je taj naziv ukinut. Ove godine, Skupština Unsko-sanskog kantona vratila je ime Sulje Mirvića u naziv ove škole. Iza njega su ostali supruga Suvada i sinovi Admir i Anel

Meho Bašić je za života odbio priznanje “Zlatni ljiljan”. U toku rata, prilikom jedne godišnjice su ga predlagali, ali im je on rekao da se ne bori ni za ljiljane ni za pare. Nakon pogibije, posthumno mu je dodijeljen. Kod kuće je često imao običaj kazati da glavni glumci poginu na kraju. U porodici su stalno strepili nad tim riječima, koje su se na koncu, nažalost, obistinile

Imali smo dobru komandu i dobre vojnike i ja im čestitam i zahvaljujem im se na onome što su uradili u ratu. I nisu tačne one priče da bi Bihać pao da nije bilo 'Oluje'. Bihać je odbranio borac 5. korpusa i niko drugi. Kad nije pao 1992. godine, ne bi pao ni 1995. godine, kada smo imali i iskustvo i naoružanje”, poručio je Tigar

Podržite nas na Facebooku!