Pojednostavljeno i narodski rečeno, svu Ćurkovu pametologiju mogli bismo svesti na to da on smatra da je jedini put ka “izgradnji mira” taj da se ide “krmku niz dlaku”, tj. da se prave kompromisi s činjenicama, istinom, vlastitim interesima i pozitivnim tekovinama, a sve ne bi li se kako odobrovoljio ultranacionalistički dio srpskog i hrvatskog društva i nekako odgovorio od separatističkih ideja

Kako na terenu izgleda ovaj pokušaj rehabilitacije maliciozne zablude nekadašnjih “bosanskih” komunista iz SKJ (a koja je Bošnjake već jednom dovela na rub provalije i korak od biološkog istrebljenja), da se političkom neutralizacijom i kulturološkom diskriminacijom Bošnjaka može odobrovoljiti, a zatim nekako kooptirati srpska i hrvatska politika, ponajbolje se vidi iz današnjeg djelovanja Naše stranke, ali i dijela SDP-a.

Najvažnije pitanje, zbog kojeg su “mirovni aktivisti” i otpočeli problematizaciju spomenika, jeste prenošenje informacija i formiranje kolektivnog sjećanja. Da bismo bolje shvatili agende onih koji predlažu mirenje po cijenu zaboravljanja, dovoljno se zapitati šta bi dolazeće generacije mogle naučiti iz mirotvornih “give peace a chance” spomenika kakve Ćurak predlaže, a šta bi mogle saznati i naučiti iz onih koji bi simbolički jasno saopćili šta se desilo, kada se desilo, ko je napadao, a ko se branio? Šta šalje jasniju poruku, šta je važnije saopćiti, šta je bliže istini?

Podržite nas na Facebooku!