Nije li Misimović ovim potezom bacio sjenu na sve što je Željezničar napravio u godinama kada je Osim bio ključni čovjek kluba? A nije malo toga napravljeno, toliko da sadašnji Misimovićevi izabranici ne mogu ostvariti ni 10 posto toga. Uzalud mijenjanje trenera, promenada igrača, izmišljanje sportskih direktora, ne ide pa ne ide. Ma koliko akcija za gradnju tribina napravili, naliveni beton nikada nije bio mjera kvaliteta rada jednog sportskog kolektiva.

Kako se onda u bh. fudbalu može desiti da nakon tog roka u jednoj do ranijih sezona predsjednik Čelika moli sve kojima je ovaj klub u srcu da se skupi potreban novac za podmirenje obaveza prema pojedinim igračima? Kako se moglo desiti da javno predsjednik Slobode izjavi kako je “klub prevaren, ali da će izmiriti obaveze”, isto tako nakon zadanog roka?

Grehota bi bila ne spomenuti veliku istinu. Taj momak nikada nije prestao davati sve od sebe za BiH i da je tu pokazao istinski karakter. Uvijek je dostupan selektorima i daje svoj maksimum pod bh. zastavom. Tim je više opravdana briga za Damirovu formu. Nastavi li se njegov pad igre, padat će i naša reprezentacija.

Sabrina želi da Sarajevo opet bude bh. klub, a Valentin Ilievski, direktor svih direktora, za sada to ne postavlja kao težnju. On bi opet gradio stadion. Za koga samo, nije se izjasnio. Tribine su prazne, momče makedonsko!

Edis Mulalić, sveznalica i djelitelj lekcija, ponaša se, u najmanju ruku, kao čovjek koji je osvajao prvenstva i kupove kao trener. A, ustvari, bilanca je jasna. Radeći kao trener, Željezničar nije doveo do Evrope, sačuvao je crnogorski Dečić od ispadanja, a Mladost je spustio stepenicu niže, pa je igrao ligu za opstanak.

Takav kakav je, Čelik je bio dugo zatvorena knjiga; tavorio u prosjeku bh. fudbala, a kuća je ostajala bez jedne po jedne cigle, blizu urušavanja. Nije li čudno da u klubu nestaje dokumentacija, da gotovo niko više ne može napraviti ozbiljnu analizu o tome koliko zaista ovaj klub duguje. A neko je radio u tom klubu i neko je sklonio dokumentaciju. Nekome je bila dostupna, navijačima sigurno nije.

Jedina su navijačka grupa koja je zadržala komunistički naziv, mada je zamisao bila sasvim drugačija. Krajnost. Ne ulazeći u ideološke poglede osoba koje su sebe nakon Drugog svjetskog rata nazivali “Križari” i sakrivali se u planinama i pećinama, njih su komunisti zvali “Škriparima”. Dakle, ta grupica mladih ljudi opredijelila se za komunističko kumstvo njihovom imenu, a to ponajbolje govori koliko ni sami ne znaju koja im je misija.

Sloga iz Siminog Hana ima stadion, a on ima Slogu. Taj njegov stadion nije ništa drugo nego kavez koji dobro dođe da sudija ne bi mogao pobjeći kada ga “zaganja” lokalna ekipa pošprajcana domaćom lozom. Trebao bi se Husić postidjeti tim društvenim parama izgrađenim, ali ipak sada njegovim betonskim kavezom.

Podugačak bi bio spisak imena razvrstanih po sportovima, i to samo pokazuje našu nemoć. Pa nama su svojevremeno htjeli ukrasti stonoteniserku. Ipak, ne znači da moramo toliko malo cijeniti ono što nosi dres bh. nacionalnih reprezentacija. Uostalom, ovi kao Jozo, Alex ili Daniel uvijek stvaraju nelagodu. Uvijek su na pola gasa. Njima se titra da se ne bi uvrijedili.

Hajde, neka je upravljač sretan, ali tu je i “daljinski upravljač”. Neki Ken, čovjek od povjerenja kojem se mailom traži odobrenje za kupovinu toalet-papira. Pa se onda čeka odgovor i dok se dočeka ostadoše us*ni i direktorica i njoj podređeni. Ali, ni on sigurno nije kriv.

Podržite nas na Facebooku!