Na sceni su konstantni pokušaji radikalizacije javnog i političkog diskursa u bošnjačkom društvu s namjerom da se delegitimizira politički dijalog, a legitimiziraju se razni oblici političkog nasilja. Jedan oblik pokušaja takve radikalizacije stalno je širenje defetističke propagande i osjećaja skore propasti, očaja i besperspektivnosti, gdje se redovno kao krivac navodila ne samo stranka na vlasti (najčešće SDA) nego i sama ideja bošnjačkog organiziranja i okupljanja na nacionalnim osnovama. Drugi je oblik konstantno insistiranje na određenim terminima ne bi li se oni normalizirali, pa zatim ušli u “uši” i vokabular javnosti te postali općepoznate “činjenice” koje se podrazumijevaju. Termini poput “bošnjačka državna mafija”, “bošnjačka fildžan-država”, “bosanski Čaučesku”, “izborna krađa” –osmišljeni su i plasirani upravo u svrhu promjene percepcije političke stvarnosti u Bosni i Hercegovini

Neprincipijelna propagandistička šizofrenija gdje se jednog te istog političara ili stranku napada zbog defetizma i kapitulantstva kada smiruju napetu situaciju, da bi ih se onda napalo kao ratoborne huškače kada glasno poruče da državu ima ko braniti.

Najbolju šansu za provođenje svojih ciljeva HDZ je do sada vidio u (zlo)upotrebi stanja na bošnjačkoj političkoj sceni. Manipulirajući pojedinim akterima i sukobljavajući bošnjačke stranke jedne protiv drugih, ostvarivao je svoje partikularne interese. Bilo kakva bošnjačka politička kohezija ili barem zajednički stav ne idu u prilog onome što HDZ zaista želi, pa je, stoga, uprkos određenim ustupcima s bošnjačke, odnosno s probosanske strane, pruženoj ruci i pozivu na dijalog, nastavljeno s uobičajenom licemjernom HDZ-ovskom propagandom

Vodeći se mišlju da svaki značajan pjesnik, a samog sebe smatra upravo takvim, mora biti režimska žrtva, Kazaz je svoje profesionalne neuspjehe i književnu anonimnost izvan kruga ideoloških istomišljenika odlučio objasniti time da je žrtva organiziranog proganjanja “duboke države” i mračnih sila koje stoje iza nje.

Posebno je, od Konakovića i njegovih najvatrenijih štovalaca – budućih potencijalnih perspektivnih kadrova i funkcionera javnih preduzeća, na nož dočekana analiza populizma i svojevrsnog ideološkog zaokreta njegove nove stranke.

Haverić nastoji totalitarni postupak fizičkih likvidacija, zbog drugačijeg mišljenja i političkog opredjeljenja, predstaviti kao nekakvu dobro poznatu civilizacijsku tekovinu i baštinu, te amnestirati i rehabilitirati komunistički režim. I na kraju krajeva, a što je najproblematičnije od svega, pokušava danas, u 21. stoljeću, normalizirati takvu nasilnu i krvavu političku kulturu i ideologiju koja pripada smetljištu historije.

Izuzetno je sporno i Puljićevo propitivanje etničke pripadnosti Željka Komšića i dovođenje u pitanje njegovog hrvatstva. Puljić tvrdi da je imao uvid u Komšićeve dokumente u kojima stoji nešto drugačije, te ga stoga smatra “nezakonitim” Hrvatom, tj. osobom koja se lažno predstavlja kao Hrvat, što je, kako tvrdi Puljić, izuzetno česta pojava.

Ako nam je poznato, a jeste svakome ko je pročitao makar dvije stvari koje su ova dvojica napisali, da je riječ o osobama od kojih jedna u svojim člancima Bošnjake naziva poturicama, a Armiju RBiH pretečom ISIL-a, a drugi problematizira agresiju na Bosnu i Hercegovinu, bosanski jezik, bošnjački identitet i, sve u svemu, veliča manji bosanskohercegovački entitet kao svjetionik slobode, postaje nejasno kakve to tačno reakcije Šušnjar i Bačanović očekuju i priželjkuju od bošnjačke i probosanske javnosti.

To čini i Berić slažući se sa šovinističkim stereotipom da je SDA stranka “tajkuna, sela i likova iz džemata”, što je samo politički korektan način da se kaže da je SDA navodno stranka ratnih profitera, seljaka i islamista.

Ovakvi Lovrenovićevi stavovi predstavljaju njegovo jasno i javno pozicioniranje na stranu HDZ-ovih velikohrvatskih političkih svjetonazora po kojima treba zakonima trajno spriječiti da bošnjačka demografska većina ikada postane i demokratska politička većina, a što je u suštini ništa drugo nego zagovaranje aparthejda u kojem će glas jednog Hrvata vrijediti kao glas nekoliko Bošnjaka.

Podržite nas na Facebooku!