Nije potrebno ni spominjati da taj defetizam i kapitulacija pred antibošnjačkim šovinizmom, takvo proskribiranje borbe za pravdu i pravednije društvo, ta normalizacija velikosrbizma i velikohrvatstva i nametanje separatizma kao legitimnog stava ne znači ništa drugo nego odustajanje od bilo kakve katarze kod onih koji poštuju ratne zločince i da to gotovo pa garantira da će se prije ili kasnije pojaviti neki drugi Karadžić koji opet neće biti na vrijeme prepoznat kao takav. Na kraju krajeva, možda to i jeste krajnji cilj.

Pojedinac ili grupa danas mogu biti anitmuslimanski šovinisti, a ipak sudjelovati u javnom diskursu s legitimnih političkih pozicija, a što uključuje i redovno pravdanje velikosrpskih pohoda tokom devedesetih ili revizionizam u vezi s genocidom nad Bošnjacima. Preorijentacija s Adolfa Hitlera na Radovana Karadžića, odnosno s odreda Waffen SS na četnički pokret, označava legalizaciju i legitimizaciju jednog te istog šovinizma koji je upućen prema drugom i drugačijem. Četnici su u suštini postali SS za 21. stoljeće, ideologija i organizacija koja je zasad i dalje legitimna

Baš kako u prirodi intenzivan smrad upozorava čovjeka da se u blizini nalazi nešto što nije samo neugodno oku, uhu i nosu nego i potencijalno opasno za zdravlje, tako i Isovićevi tekstovi signaliziraju da mračne totalitarne ideje još nisu sasvim krepale, da i dalje bazde i truju određen broj nesretnih umova.

Poslije ovakvog guslanja gradonačelnika Vukovića, reporter BHRT‑a Slaven Dimitrić nas je, na nekoj kombinaciji ekavice i ijekavice, izvijestio kako je Nedeljko Čubrilović izjavio da je riječ o “najtragičnijem događaju za srpski narod u istoriji Republike Srpske”, te nas podsjetio gdje će i kada biti održan parastos “poginulim borcima”.

Nakon što je ovako fino potvrdio velikosrpske teze da Bosna i Hercegovina ne treba da postoji, da je ničija te da su svi podjednako krivi što je navodno nema, Kazaz se odlučio i dati mašti na volju pa je, pored srpskog i hrvatskog nacionalizma, “koji u BiH vide neku privremenu kategoriju”, izmaštao i izmislio i neki “treći – bošnjački, koji bi BiH najradije vidio u sastavu Erdoganove Turske”.

Bilo kako bilo, dovoljna su i ova tri primjera da se vidi kako postoji određena grupacija javnih ličnosti koja je uvijek raspoložena da iz raznoraznih razloga piskara gluposti koje, bila im to krajnja namjera ili ne bila, za posljedicu imaju amortizaciju onoga što se desilo u Višegradu. Sve dok je takva neozbiljna, ali opasna relativizacija prihvaćena u javnosti kao legitimno mišljenje, ne može se očekivati ozbiljan pristup problemu kakav su šovinističke manifestacije s kojih se šire govor mržnje i netrpeljivosti.

Podržite nas na Facebooku!