Za Nikšića, u tom smislu, nema loše reklame; što ga više ima u medijima, to bolje za njega. Cirkuzajući o progresivnom krilu partije, iznoseći u javnost prljavi partijski veš, prikazujući se poštenim i principijelnim naspram partijskih makijavelista, pozicija partijskog enfant terriblea postala je za Nikšića uloga života.

Slaviti kult ličnosti jednog diktatora progresivno je i urbano, veličati one koji su nam donijeli demokratiju i slobodu nazadno je i ruralno. Patiti za jednopartijskim sistemom i policijskom državom moderno je i kozmopolitski, a primitivno je i šovinistički uživati u demokratskom višestranačju i nacionalnim strankama. LGBT osobe mogu na ulicama demonstrirati svoje “vrijednosti”, ali vjernička populacija svoje mora upražnjavati u kući, među četiri zida. Parada ponosa jeste festival slobode, javni iftar manifestacija je isključivosti i radikalizma. Psovati i vrijeđati vjerska osjećanja većine građana ove zemlje jeste sloboda govora, kritika takvih psovki i uvreda govor je mržnje. Ne slagati se s njihovim stavovima jeste cenzura, a usuditi ih se kritizirati nepatvoreni je fašizam, dok je dehumanizacija, demonizacija i javni linč njihovih neistomišljenika sloboda govora. Crno je bijelo, a bijelo je crno

U suštini, Mustafića najviše smeta što ne može određivati šta jeste, a šta nije visoka kultura, zatim koga, u skladu s njegovom podjelom na vrijedne i bezvrijedne, treba novčano podržati, a koga ne treba nikako, te što mlade generacije ne baštine iste vrijednosti i ukuse poput Mustafića i njegove generacije.

Ovih dana gledamo kako se, nakon očito dobro obavljenog zadatka, pojedine kadrovske akvizicije SDP-a, poput Draška Aćimovića, vraćaju u opskurnost i relativnu anonimnost iz koje su došli. No, to izgleda da nije slučaj i s Vojom. Uprkos izbornom brodolomu, on sebi raznim performansima osigurava medijsku prisutnost te time i privid političke relevantnosti.

Za Hrapovića su “narodi napali jedni druge”, “napali smo sebe iznutra”, “narodi i narodnosti su preko noći postali jedni drugima neprijatelji”. Nigdje u tekstu nema dugo spremane velikosrpske agresije, ne spominje da se JNA, koja je od početka osamdesetih razoružavala republike i spremala se za vojnu intervenciju, ukopavala oko gradova, ne spominje se da je napala Sloveniju i Hrvatsku itd.

Orić je za njih idealna žrtva koja bi se trebala prinijeti na oltar “pomirenja i suživota”, a takav postupak bio bi sasvim u skladu sa starom komunističkom dogmom iz prošlog sistema da se mora održati ekvilibrij između triju naroda, pa i po cijenu imputiranja izmišljenih zločinačkih poduhvata ili ideologija.

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!