Sve to možda i ne bi bilo vrijedno veće pažnje da stranica nema više od 40.000 lajkova, da desetine, a nekada i stotine ljudi lajkuju takve naslove, te da veliku većina komentara ostavljaju naši ljudi iz dijaspore koji, što je očito iz samih komentara, ne čitaju dalje od naslova te formiraju stavove i mišljenja na osnovu najfantastičnijih izmišljotina.

Naravno, nema ništa sporno u tome da se ukusi razlikuju, nema ničega kontroverznog u tome da je Imamoviću besmisleno štivo nešto što je drugome izuzetno korisna knjiga, ili da je nekome nakazna travestija tradicije ono što je Imamoviću sevdalinka u njegovoj interpretaciji.

Na sceni su konstantni pokušaji radikalizacije javnog i političkog diskursa u bošnjačkom društvu s namjerom da se delegitimizira politički dijalog, a legitimiziraju se razni oblici političkog nasilja. Jedan oblik pokušaja takve radikalizacije stalno je širenje defetističke propagande i osjećaja skore propasti, očaja i besperspektivnosti, gdje se redovno kao krivac navodila ne samo stranka na vlasti (najčešće SDA) nego i sama ideja bošnjačkog organiziranja i okupljanja na nacionalnim osnovama. Drugi je oblik konstantno insistiranje na određenim terminima ne bi li se oni normalizirali, pa zatim ušli u “uši” i vokabular javnosti te postali općepoznate “činjenice” koje se podrazumijevaju. Termini poput “bošnjačka državna mafija”, “bošnjačka fildžan-država”, “bosanski Čaučesku”, “izborna krađa” –osmišljeni su i plasirani upravo u svrhu promjene percepcije političke stvarnosti u Bosni i Hercegovini

Neprincipijelna propagandistička šizofrenija gdje se jednog te istog političara ili stranku napada zbog defetizma i kapitulantstva kada smiruju napetu situaciju, da bi ih se onda napalo kao ratoborne huškače kada glasno poruče da državu ima ko braniti.

Najbolju šansu za provođenje svojih ciljeva HDZ je do sada vidio u (zlo)upotrebi stanja na bošnjačkoj političkoj sceni. Manipulirajući pojedinim akterima i sukobljavajući bošnjačke stranke jedne protiv drugih, ostvarivao je svoje partikularne interese. Bilo kakva bošnjačka politička kohezija ili barem zajednički stav ne idu u prilog onome što HDZ zaista želi, pa je, stoga, uprkos određenim ustupcima s bošnjačke, odnosno s probosanske strane, pruženoj ruci i pozivu na dijalog, nastavljeno s uobičajenom licemjernom HDZ-ovskom propagandom

Vodeći se mišlju da svaki značajan pjesnik, a samog sebe smatra upravo takvim, mora biti režimska žrtva, Kazaz je svoje profesionalne neuspjehe i književnu anonimnost izvan kruga ideoloških istomišljenika odlučio objasniti time da je žrtva organiziranog proganjanja “duboke države” i mračnih sila koje stoje iza nje.

Posebno je, od Konakovića i njegovih najvatrenijih štovalaca – budućih potencijalnih perspektivnih kadrova i funkcionera javnih preduzeća, na nož dočekana analiza populizma i svojevrsnog ideološkog zaokreta njegove nove stranke.

Haverić nastoji totalitarni postupak fizičkih likvidacija, zbog drugačijeg mišljenja i političkog opredjeljenja, predstaviti kao nekakvu dobro poznatu civilizacijsku tekovinu i baštinu, te amnestirati i rehabilitirati komunistički režim. I na kraju krajeva, a što je najproblematičnije od svega, pokušava danas, u 21. stoljeću, normalizirati takvu nasilnu i krvavu političku kulturu i ideologiju koja pripada smetljištu historije.

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!