Po Latiću, Radončićeva prednost leži u tome što je daleko spremniji da pristane na HDZ-ov spisak želja i ultimatuma u vezi s izbornim zakonom, a što je neobično važno određenom, Bošnjacima nesklonom dijelu međunarodne zajednice. Mada je ta notorna činjenica bila poznata svakom politički pismenom Bošnjaku, korisno je bilo čuti potvrdu i od nekoga ko radi za Radončića.

Stalni Dodikovi pokušaji da ovu krizu nekako stavi u kontekst međunacionalnih i međuvjerskih odnosa u Bosni i Hercegovini, te da optuži političko (muslimansko, u Dodikovom rječniku) Sarajevo i dio međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini za pokušaj naseljavanja migranata u našu zemlju gotovo da su dobili potvrdu u izjavama Nidžare Ahmetašević datim za hrvatski sedmičnjak Globus.

Ljevica se sve više udaljava od prinudnog utočišta državnog patriotizma i sve više vraća svojim istinskim strastima konfrontacije na polju identiteta i klase. To je možda ponajbolje vidljivo kroz činjenicu da ovdašnja ljevica sve više prihvata srpsko-hrvatski politički narativ u vezi s ratom, a po kojem nije bilo ispravne strane, dok istovremeno radi na radikalizaciji unutarbošnjačkog političkog i uopće društvenog diskursa

Teško je vjerovati da oni koji su toliko nacionalno ostrašćeni pokušavaju legalizirati i normalizirati jedan šovinizam i uvesti ga ili u polje legitimnih prava naroda ili legitimnog javnog diskursa mogu iskreno i objektivno razlučiti opravdanu kritiku na vlastiti račun od istinskog šovinizma.

Za Čovića je izborna pobjeda možda još i bitnija. Nakon što je na propagandi o “ugrozbi” do usijanja doveo političku situaciju u državi, pri čemu je stvorio i čitav interesni kartel raspoređen po institucijama koji je vertikalom ovisan o njegovom uspjehu, poraz bi za Čovića i čovićevce bio ravan katastrofi.

No, upravo ovakav floskulaški populizam, združen s generalnom ignorancijom većine glasačkog tijela o tome kako zaista Bosna i Hercegovina i njene institucije funkcioniraju, dovode do stalnog fenomena oduševljenja masa najjeftinijim ili najfantastičnijim populističkim izjavama, a zatim sveopćeg razočarenja (pogledati pod Ž. Komšić) kada se takve želje sudare s realnošću.

U našem lokalnom kontekstu fake news najčešće se manifestira kroz prizemni trač ili potpunu izmišljotinu. Trač je oduvijek prisutan u svakom društvu. Međutim, njegova funkcija i uloga bila je u prošlim vremenima neoficijelna, alternativna mainstreamu i nešto što nije društveno prihvatljivo javno i otvoreno prakticirati. Upravo ta mutacija i evolucija nečega moralno sramotnog u nešto javno prihvatljivo jeste ono što je dojučerašnji trač i potvoru pretvorilo u današnji fake news, oruđe masovne dezinformacije. Ono što je specifično za naše uvjete jeste što proizvođači takvih fake news nisu samo stranice na Facebooku, polusatirične wordpress adrese ili opskurni portali bez impresuma nego i dio etabliranih medija ili javne ličnosti

Postaje očito da stalno pikiranje na najviše nivoe vlast, kao i neprekidna i bjesomučna propagandna kampanja u tom smislu nisu samo stvar neumjerenih ličnih ambicija nego i određenog, davno pokrenutog plana.

Podržite nas na Facebooku!