Živojin Pavlović je rehabilitiran, a Busuladžić ne samo da nije nego ga se po drugi put ubija. Riječ je o klasičnom eliminiranju ideoloških neistomišljenika, pri čemu su evidentna dvostruka mjerila u odmjeravanju mogućnosti nečije rehabilitacije. Ovo ukazuje i na nepoznavanje općih detalja iz historije, pa se neistine pretvaraju u ponovne optužbe i ponovna ubistva istih ljudi. Busuladžić je “kriv” jer je pokušavao upoznati svjetsku javnost s pokoljima Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu, naročito onim iz 1941. i 1942. godine u istočnoj Bosni od strane četnika. Isto tako, nesebično je pomagao na animiranju sarajevske čaršije u pružanju pomoći velikom broju izbjeglica iz ovih područja koje su uspjele pobjeći ispred zločinaca

“Školski odbor će se oglasiti i mi nećemo tek tako dati da nam mijenja ime škole ko god hoće. Sve ovo najviše košta roditelje, djecu i nastavnike, jer se o nama kao školskom kolektivu pričaju razne priče koje nisu nikako u redu. Mediji tu igraju posebnu ulogu i iznose gomilu nekih gluposti koje su predaleko od istine, a nama to konstantno šteti. Što se finansija tiče, to je težak udarac za školu, a nikoga nije briga za to”

U tom smislu, ilustrativna je nedavna izjava Ane Babić, predsjednice Skupštine Kantona Sarajevo i članice SBB-a, koju je dala krajem oktobra: da je SBB pogriješio što je glasao za imenovanje škole u Dobroševićima po Mustafi Busuladžiću te da će ta stranka na nekoj od narednih skupštinskih sjednica pokrenuti pitanje promjene imena ove škole

Ima li Američka ambasada moralno pravo izražavati svoje duboko razočarenje što je škola u Dobroševićima nazvana po “kontroverznom” Mustafi Busuladžiću ako znamo da u Sjedinjenim Američkim Državama postoje najmanje četiri biste četničkog generala Draže Mihailovića, da je o njemu Twentieth Century Fox 1943. godine snimio film Chetniks! The Fighting Guerrillas, da se njega “glorificiralo” na naslovnoj stranici časopisa Time, da mu je američki predsjednik Truman 1948. godine posthumno dodijelio “Orden za zasluge” i da se nijedna američka administracija od toga nije ogradila, štaviše, omogućeno je nesmetano djelovanje četničkog pokreta u SAD-u od Drugog svjetskog rata do danas

Mustafa Busuladžić jedna je od prvih i vjerovatno najtragičnija žrtva uspostave novog režima među vjerskom inteligencijom. Njegov slučaj postat će urnek ponašanja spram društveno angažiranih vjernika tokom cijelog tog perioda. U ovim suđenjima optuženi nisu uživali presumpciju nevinosti, tj. pretpostavku da je neko nevin dok se na objektivnom sudu ne dokaže suprotno. Također, teret dokazivanja nije bio na tužitelju već na optuženom. Optuženi nisu imali nikakve pravne zaštite, pravnog zastupnika ili prava na žalbu. K tome, organizirana je snažna medijska kampanja koja je trebala dijabolizirati optužene i stvoriti pretekst za drakonske kazne koje su se izricale i za najsitnija djela. Najtragičnije je što su ovakve presude postajale zvanična istina

Bez ZAVNOBiH-a, i na njemu izgrađenih institucija javne vlasti, ne bi bilo ni aktualne državne neovisnosti. Bošnjaci su uvijek Bosnu smatrali svojom domovinom, baš kao i danas, te tradiraju sve pozitivne tekovine jedne takve ideje, bez obzira na to u kakvim se povijesnim kontekstima ona razvijala

Bošnjak ne voli čitati. I kad mora čitat’, voli da mu je što kraće. Dijalog iz crtanog romana ili citat na društvenoj mreži. Društvena mreža omogućava Bošnjaku da sazna i ono što nije morao znati, a onda uvidi da nije loše da baš to sazna. Posebno ako će ga to u očima drugih načiniti pametnijim. Voli da mu se ono što je pisac htio reći skrati, sumira, poentira

Stoga i u tom kontekstu treba razumijevati kada Bošnjake imenuje “hrvatskim muslimanima”, kao dio tadašnjeg političkog trenutka i naloga vremena. Tekst je nesumnjivo pisan u okolnostima rata, pod teretom sveprisutne ratne medijske propagande i cenzure. Njegov stil, ali i dubina misli svjedoče da se radi o nesvakidašnjem intelektualcu koji gotovo ničim ne podsjeća na klasičnu ulemu svoga vremena.

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!