Da, mudžahedina je bilo u redovima Armije RBiH. Dakako da ih je bilo. To je neporecivo. Ali, kako su došli u zemlju, to je već tema o kojoj se oduvijek nerado govorilo, iako odgovor baš svako ko nije ostao bez pameti vrlo dobro zna. Jedina taksi-služba koja je u to vrijeme funkcionirala bio je UNPROFOR, a jedina destinacije preko koje su dolazili bila je Hrvatska. Više nego indikativan oblik saradnje. A šta se nameće kao zaključak? Tuđman ih otpremio za Bosnu, UNPROFOR ih dopremio, a Alija kriv što je paket dopremljen

Miniranje džamije 1993. godine Večernji list okarakterizirao je “nerazumnim potezom”, da bi odmah potom ustvrdili kako se njenom obnovom neće okončati stoljetni prijepori oko kojih se nisu usuglasili čak ni povjesničari, ali ni pripadnici crkava i vjerskih zajednica, kao i triju naroda, oko jednog drugog povijesnog pamćenja koje se taloži i često bude povod za novo nasilje, a to je da je, prema crkvenim izvorima, tačno na tom mjestu, na Babunu u naselju llićima, do osmanske okupacije bila smještena katolička bogomolja, crkvica ili kapelica svete Ruže Viterbijske

Bez obzira na to što smo svjedočili da jednake ljepote može biti u simfoniji kujundžija koliko i u onoj Mozartovoj. Ili što su naši mostarski zapadni susjedi u svojoj avliji uz simfoniju slušali kako se Kosačom na kraju ori: Ya Allaah, jednako lijepo kao i sve do tada. Uviđam još da je na Kosači polupan dio bosaničnog natpisa “Herceg Stjepan Kosača” (a ISIL nije preuzeo odgovornost), na kojem je do jučer, na veliku bruku, pogrešno bilo napisano Stjepanovo ime, pa se moglo reći da Hrvati ne znaju bosančicu, ili su se pravili da ne znaju, pri čemu su se sigurno pravili da ne znaju da je Stjepan veliki vojvoda rusaga bosanskoga

Vrijeme je, s druge strane, učinilo svoje. Stanovnici Mostara, bez obzira na političke sklonosti, sve su manje raspoloženi za konfrontacije, svjesni da one pogoduju isključivo političkim oligarhijama, protagonistima koji ni duševno ni džepno ne osjećaju posljedice ekonomske stagnacije u svim njenim manifestacijama. Brojna zbivanja u posljednje vrijeme, na planu kulture i sporta primjerice, potvrđuju da se građani orijentiraju prema stvarnosti i okreću životu, a ne sanjarenjima

Osnovan davne 1922. godine Radničko sportsko društvo “Velež” decenijama je bio jedan od najboljih sportskih klubova Bosne i Hercegovine. U ratu protjeran iz svog doma, uništene prošlosti, nakon rata “Velež” je bio žrtva politike, javašluka, nerada, kriminaliziranih sportskih radnika. Sve je to, dolaskom nove Uprave, ostalo iza “Veleža”. Reporteri Stava bili su u Mostaru i posjetili gradilište novog “Veležovog” stadiona nazvanog Rođeni, najljepše sportske priče u Bosni i Hercegovini.

U Bosni i Hercegovini živi nekoliko hiljada stranih državljanki koje su zbog karijere i ljubavi napustile svoje domovine. U ovom broju Stava donosimo priču o Njemici Grit Kirsten Sarić, uspješnoj doktorici medicine, specijalisti za internu medicinu i subspecijalisti kardiologije, koja živi i radi u Mostaru. Udata je za Hercegovca Senada Sarića, s kojim ima dvoje djece, sina Benjamina i kćerku Ranyu

Žrtva ne može biti prisiljena da oprosti, mora biti spremna da dobrovoljno da oprost, a počinilac ga mora prihvatiti samo kao poklon koji nije zaslužen. Norveški filozof Vetlesen kategoričan je u ocjeni da ne postoji niko ko bi imao pravo prisiliti žrtvu na oprost, pa ni vjerski ili politički lider. “Niko nema pravo ni davati bilo kakvo uputstvo u tom smislu. To je isključivo pravo žrtve. Oprost nije obaveza žrtve niti je pravo počinioca. Šta god ta žrtva odlučila, niko je nema prava osuđivati ili hvaliti za to što je učinila”, kategoričan je Vetlesen

Podržite nas na Facebooku!