Svu raskoš svog glumačkog talenta Sokolović prezentira u iznimno kratkoj sceni / kadru u filmu Remake, u kojoj uz pomoć suptilne teatralnosti svojstvene, naprimjer, Jacku Nicholsonu i neograničene slobode koju daje glumcu unutar sebe, a s prigušenim osmijehom na licu, krajnje uvjerljivo i intrigantno stvara lik iritantnog profesionalnog bošnjačkog patriote koji u dijaspori zarađuje na muci svog naroda u ratu

“Na posljednjem MESS-u smo vidjeli dvije predstave jednog režisera iz regije. Nećete vjerovati, predstavu u Crnoj Gori taj režiser je režirao po dramskom tekstu crnogorskog dramskog pisca, a predstavu na Kosovu po drami pisca s Kosova. Kada je režirao u Sarajevu, isti taj režiser je režirao esej mađarskog pisca. Nadam se da se kao uvjet gostujućim režiserima ne postavlja to da ne smiju režirati ništa od bh. drame”

Film prvi put donosi i ekranizaciju samog spuštanja na Mjesec i Armstrongovog koračanja, ali bez američke zastave, koja bi, prema mišljenju režisera, ovaj civilizacijski trenutak svela samo na SAD. Upravo ova scena, o kojoj su iznesene mnogobrojne teorije zavjere, od savršenosti kvalitete fotografija, izostanka zvijezda na nebu, vihorenja zastave, postojanju sjena koje nije uzrokovala Sunčeva svjetlost (Conspiracy Theory: Did We Land on the Moon?, 2001), na krajnje realističan, uvjerljiv, precizan i detaljan način oživljava jedan od najvažnijih trenutaka za čovječanstvo, u kojem čovjek nikada nije bio dalje od “svoje” Zemlje, a nikada bliže svom Stvoritelju.

On više nije niti sjenka onog sarajevskog mangupa iz raje kojeg su svi voljeli i poštovali, u čije su priče slijepo vjerovali, poput one da nije otišao u Cannes da primi Zlatnu palmu jer je s prijateljem “postavljao parket”. On više nije idol niti će više to ikada biti, jer dok u njegovoj rodnoj zemlji ubijaju nedužne mlade ljude, on ne snima filmove o njihovim očevima koji svakodnevno protestiraju na ulici, već na drugoj strani ulice “savjetuje” svog heroja iz stvarnosti. Njegov “povratak” u rodni grad neće biti s Oskarom kojeg je sanjao zajedno sa svojom rajom u kafani “Šetalište”, već dolazi kao savjetnik političara koji i dalje sanja uništenje tog grada.

Stječe se dojam da je ovo teatarsko ostvarenje premijera uhvatila u toku nedovršenog procesa stvaranja i da će njeno svako naredno igranje donositi određena unapređenja, prije svega, veću uigranost, poboljšanje u tehničkom aspektu te možda čak i precizniju dramaturšku strukturu, za što je svakako neophodna barem sporadična konsultacija s dramaturgom, čiji je poziv odlučno izostavljen iz predstave

Opera će opstati, sarajevska Opera opstat će jer ima kvalitet, ima ljude, publiku, ima talentirane generacije koje dolaze s Muzičke akademije u Sarajevu. Uz veće razumijevanje i podršku, napravit ćemo čuda, jer svi mi to u Narodnom pozorištu i želimo, i znamo, i možemo. A, naravno, uvijek može bolje i svi na sceni uvijek učimo, jer to je proces koji u ovom našem poslu nikada ne završava

MESS, koji je na inicijativu Jurislava Korenića osnovan u Sarajevu 1960. godine pod nazivom Festival malih eksperimentalnih scena Jugoslavije, svake godine ponovo izrasta, ne nužno bolji, ali uvijek drugačiji i nikada bez nade. A 2018. godine svoju će tradiciju nastaviti s 23 predstave iz 17 država i s četiri kontinenta, uz učešće 500 umjetnika i umjetnica.

ostvarenje koje bosanskohercegovačka publika željno očekuje na velikim platnima jeste dokumentarac Srbenka režisera Nebojše Slijepčevića. Ovaj film nastao je na osnovu proba predstave Olivera Frljića, koji je 2014. godine režirao predstavu o djevojčici Aleksandri Zec, koju su u decembru 1991. godine ubili tadašnji pripadnici rezervnog sastava Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske.

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!