Ima li Američka ambasada moralno pravo izražavati svoje duboko razočarenje što je škola u Dobroševićima nazvana po “kontroverznom” Mustafi Busuladžiću ako znamo da u Sjedinjenim Američkim Državama postoje najmanje četiri biste četničkog generala Draže Mihailovića, da je o njemu Twentieth Century Fox 1943. godine snimio film Chetniks! The Fighting Guerrillas, da se njega “glorificiralo” na naslovnoj stranici časopisa Time, da mu je američki predsjednik Truman 1948. godine posthumno dodijelio “Orden za zasluge” i da se nijedna američka administracija od toga nije ogradila, štaviše, omogućeno je nesmetano djelovanje četničkog pokreta u SAD-u od Drugog svjetskog rata do danas

Iako u razgovoru za Stav tvrdi kako nema pojma da je od sredine maja do sredine septembra 1992. godine u Sarajevu ubijeno više od stotinu djece, prema podacima Studije o stopi smrtnosti tokom opsade Sarajeva, koju je u augustu 2003. godine sačinilo Demografsko odjeljenje Tužilaštva Haškog tribunala, čak trećina svih civila stradalih tokom opsade ubijena je u periodu u kojem je granatiranjem i ubijanjem Sarajlija komandovao general Tomislav Šipčić

Premda se većina domaćih medija, puneći rubrike crne hronike, trudi prikazati sigurnosno stanje u Bosni i Hercegovini veoma lošim, a život neizdrživim, istraživanje koje je proveo Gallup pokazuje da se građani naše države osjećaju sigurnije nego stanovnici čak četrnaest zemalja Evropske unije

Ipak ostaje nerazjašnjeno kako je moguće da o karakteru posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini uglavnom podudarno mišljenje imaju Dodik, Karadžić, Vučić, Šešelj, te sva ostala četnička i nacionalistička srpska bratija i Amer Tikveša, a očigledno i portal čiji je izvršni urednik i na kojem opetovano iznosi ove svoje teze. I kako je moguće da unutar grupe u kojoj Tikveša djeluje postoji toliki otpor prema uvođenju u nastavu tema o Opsadi Sarajeva, Agresiji na Bosnu i Hercegovinu i Genocidu u Srebrenici. U čemu je problem?

U povodu 110. godina od rođenja Pašage Mandžića, jedne od najutjecajnijih osoba u sjeveroistočnoj Bosni od završetka Drugog svjetskog rata do isključenja iz Saveza komunista 1975. godine, narodnog heroja i prvoborca, objavljujemo pismo u kojem je 1973. godine pozivao da se “otvoreno progovori o revoluciji” jer je dotadašnje pisanje o tome umnogome bilo “nekritičko i netačno”. Mandžić je smatrao da je potrebno iznijeti istinu o formiranju “četničko-partizanskog štaba”, smatrajući da je time napravljena osnovna greška, uzrok svih “pojava deformacija” i svega što se ondje događalo 1941. i u prvoj polovini 1942. godine

Čak su i sjećanja stigla dobiti bore. Ali nisu izblijedjela. Najčešće toga nisam svjestan, ali kad ih pokušam staviti na papir, osjetim da je svaki djelić mene osuđen da nosi teret vremena u kojem nam se nije dalo da budemo pobjednici. Možda u prošlost bježimo jer, obitavajući u njoj, stječemo dojam da ju možemo promijeniti: – uvjereni da nam budućnost kroje drugi, da na sadašnjost nismo kadri utjecati, skrivamo se duboko u sjećanja, pletemo ih i rasplićemo kako nam volja, ne košta nas ništa

Međutim, stvari u vezi s Kamengradom stoje posve drukčije: nit su Kamengrad Osmanlije osvojile 1463. godine (to je legenda u vezi s kojom se historičari listom slažu da nema povijesno utemeljenje), nit ga je od njih branila bosanska vojska, nit je u vrijeme osvajanja bio u granicama bosanske države.

“Zaprimili su Aplikaciju, pročitali je i, kada su vidjeli šta ondje stoji, odbacili je ‘iz proceduralnih razloga’. Ali ne, kako se to pokušava prikazati u javnosti, zbog toga što prof. dr. Softić nije legitiman agent, nego zbog pisama Ivanića i Čovića, koji su bili protiv revizije. Dakle, njihova pisma, a ne Softićeva navodna nelegitimnost bili su povod za odbacivanje zahtjeva za reviziju. Uzroci su, naravno, mnogo dublji”

Podržite nas na Facebooku!