Andrićeva ideološka pozadina i uvjerenja nikada nisu posebno zanimali postratnu jugoslavensku scenu niti je to pitanje neko glasnije i ozbiljnije i postavio, osim Muhsina Rizvića. Iako očita, ona se u jugoslavensku stvarnost iza Drugog svjetskog rata savršeno uklopila. Kasnije će se neke nove generacije pozivati na njegovo pisanje i ponovo pustošiti Višegrad, danas okićen Andrićgradom – u kamen uklesanim ideološkim uzusom dnevnopolitičke scene u manjem bh. entitetu

Dok ne pročitah natpis na Hadžibajrićevoj aščinici, teško je bilo i zamisliti da uopće i postoji gazda koji se, pored mase drugih “gazda” u jeku turističke sezone, okupacije grada i eskalacije hedonizma, koji se u velikoj mjeri iscrpljuje ispunjavanjem trbušnih prostora, u vrijeme kad se “pare uzimaju lopatom”, udostojio, bolje rečeno usudio, sebi i zaposlenicima priuštiti odmor

Ispod sobe u kojoj je spavao bio je gazdin kafić. Društvo se jedne večeri zanijelo i zapilo, a on je na prozoru pušio cigaretu. U posebnom zanosu bio je gazda, čija se pamet, uslijed alkohola, raspustila, a jezik razvezao. Najprije se počeo dičiti svojim imanjem, a onda to pravdao riječima kako je sve to po zasluzi jer nije on džaba palio i ubijao. Konačno, iz svog ratnog asortimana, gazda je izdvojio nekoliko zlodjela imenujući mjesto u kojem ih je počinio

B. je pragmatik. Oduvijek. Ne zanimaju ga ni priče ni skupovi koji ne mirišu na pare ili, još gore, mirišu na pare iz njegovog džepa, te ih se kloni. Kloni se i mahalskih akšamlija šlihtara (a i oni njega jer znaju da je ters i cicija) koji po principu “kad je džabe, i sirće je slatko” tiho i nenametljivo obilaze druge pecirakijaše, molećevim pogledom očekuju da ih domaćin pozove za rakijski kazan, a kad se to desi, a rijetko se desi jer su takvi krajnje neomiljeni u pecirakijskim društvima, niko sretniji od njih

Podržite nas na Facebooku!