Već kroz koji dan čuo sam da je viđen i u okolnim čaršijama. “Znači, 'padavičar' je bio i kod tebe”, upita me jedan kolega koju sedmicu poslije. Helem, poslije se sve raspetljalo pa saznadoh da je riječ o običnom lažovu koji, na očito dobro uigranu foru, hvata koga god stigne, a omiljene destinacije su mu baš džamije i zajednički namazi. Kasnije sam saznao da je i skončao na vrlo neprijatan način. Nek mu Bog sudi

Tu smo se sastajali! A dobro mjesto za tajne sastanke: sa stubišta, kroz velike, zatamnjene prozore, vidi se cijelo dvorište i niko neopažen ne može prići ulazu, a, ako i priđe ili se čuju koraci s gornjih spratova, ja bih hitro preskočio na suprotno stubište i lijeno se uspinjao, u posjeti sam, kao, nekakvoj

Miniranje džamije 1993. godine Večernji list okarakterizirao je “nerazumnim potezom”, da bi odmah potom ustvrdili kako se njenom obnovom neće okončati stoljetni prijepori oko kojih se nisu usuglasili čak ni povjesničari, ali ni pripadnici crkava i vjerskih zajednica, kao i triju naroda, oko jednog drugog povijesnog pamćenja koje se taloži i često bude povod za novo nasilje, a to je da je, prema crkvenim izvorima, tačno na tom mjestu, na Babunu u naselju llićima, do osmanske okupacije bila smještena katolička bogomolja, crkvica ili kapelica svete Ruže Viterbijske

Sarajevo predstavlja granicu, tačku svijeta u kojoj se spajaju sve kulture, vjere, tradicije. Znamo da su mnogi pokušali uništiti taj savršeni duhovni spoj u Sarajevu, da u narednom periodu toga više ne bude, ali nisu uspjeli. Posebno mi je drago što se na posteru ovogodišnjeg SFF-a nalazi šareni buket cvijeća koji predstavlja upravo tu poruku da je Sarajevo i nakon golgote i patnje koju je preživjelo ostalo grad u kojem se gaje tolerancija, prijateljstvo, jednakost. SFF je upravo simbol te pobjede i Sarajeva koje nadmašuje sve međunacionalne i međuvjerske barijere

Može biti znači da onaj koji odgovara možda i zna odgovor na pitanje, ali ga ne želi ili ne smije izgovoriti; može biti može također značiti da onaj koji odgovara ne zna odgovor, ali ne želi to priznati

Pravi oblik naše narodne izreke ipak glasi: Gledaj ko ti kaže, a ne šta kaže. Zašto? I šta bi ovo imalo da znači? (Je li onda onaj koji govori ne treba ni pričat’, dovoljno je samo da gledamo u njega?) U protivnom, desit će se da neko, umjesto slona, vidi cijev od vodovoda (jer je u mraku napipao samo surlu), neko džinovsku lepezu (jer je u mraku napipao samo slonovo uho), neko vidi stub (jer je u mraku napipao slonovu nogu)..., i tako, mrak za mrakom. Čekajte, da i ovdje hodžu pozovemo upomoć

Pogledajte slobodno pa se još slobodnije zapitajte gdje se sakrila ona fildžan islamistička država o kojoj svaki dan čitate po nekim medijima, uhvatite se za glavu i pitajte se gdje je šerijatizacija, klerofašizam, gdje se to okupljaju etnonacionalni torovi koji zazivaju bosansku apokalipsu, gdje je tvornica za stvaranje pokrivenih srednjoškolki i ispiranje mozgova, pa gdje su razuraleni erdoğanisti da vas desekulariziraju, krvožedni mudžahedini i horde bošnjačkih nacionalista da pokvare ovo razuzdano ljetno veselje i uvedu kalifat, i gdje je, zaboga, ISIL da to sve digne u zrak

Tešku je ulogu predvodnice kolone Srebreničanki prihvatila krhka djevojčica koja zna svoj zadatak tokom protesta i koja se njime ponosi. Nena je Aidu na proteste počela dovoditi nedugo nakon što je prohodala. Dok se Hasiba kretala na čelu protestne kolone, Aida se čvrsto držala za njene dimije i, korak po korak, tiho i dostojanstveno, baš poput odraslih a ne djeteta, išla je s ostalim članicama Udruženja “Žene Srebrenice”

Podržite nas na Facebooku!