Svjetska je sramota što nas zaobilaze u presudama. Prijedor je imao logore, a Tomašica je na kraju valjda sve rekla i objasnila šta su radili i koji su genocid napravili. Ko će meni reći gdje je moj sin za kojim tragam svih ovih 25 godina? Gdje su sinovi drugih majki?! Djeca?! Oni sve znaju, a i dalje veličaju Ratka Mladića, Radovana Karadžića i ostale. Sramota je to, komšije

U to je vrijeme proradilo i prvo kino u Potočarima. Kino je, zapravo, podrazumijevalo obični televizor i videorekorder u sobi bez stolica, zastrtoj nekim ćilimom. Jedino što je zaista podsjećalo na kino jeste činjenica da se ulaznice kupuju. Cijena ulaznice bila je jedno jaje ili dvije rizle (papirići za motanje duhana). Na repertoaru su bili filmovi glumaca kao što su Van Damme, Stallone, Schwarzenegger...

Cerić je danas posve potrošen, osim što nas podsjeća na prošle političke procese, a na njih smo dužni upozoriti. Naime, kako je uopće Cerić došao u priliku da iz vjerske pozicije krene u pohod na nacionalno-političke visine? Ovaj fenomen indirektno je povezan s jednim novokonstruiranim mitom, bez obzira dolazio iz usta Fahrudina Radončića ili notornog Envera Kazaza, o tome da je Sulejman Tihić navodno bio sekularno i proevropski orijentiran za razliku od Alije Izetbegovića i Bakira Izetbegovića.

“Cazinska medresa zatvorena je odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata, a ponovo je otvorena odmah nakon početka posljednjeg rata, odnosno agresije na našu zemlju. Medresa je zatvorena 1920. godine zbog nedostatka materijalnih sredstava, a otvorena je 1993. godine zbog duhovnih potreba muslimana ovog kraja. Cazin i cijela Bosanska krajina nisu mogli više podnositi stanje prekinute tradicije, već su odlučili obnoviti kontinuitet pamćenja. Medresa je ponovo svečano otvorena 8. septembra 1993. godine”

“Valjda čovjek ima sreće! Mene su primili pravi doktori. Čim su me primili u bolnicu, doktor mi je objasnio da je moje zdravstveno stanje kritično, te da je operacija teška i rizična. Nisam se nijednog momenta kolebao jer nisam imao izbora. Imao sam opciju da ostanem nepokretan, ili da stanem na svoje noge. Naravno, izabrao sam operaciju, koja je trajala nekoliko sati”

Listajući Sarajevski cvjetnik, čitajući posebno tekstove Mehmeda Šakira, ostajemo zadivljeni bistrinom njegovih misli, jasnoćom, jezgrovitošću i bogatstvom stila kojim je pisao. “Novine su takav učitelj da onaj ko ih ne čita i ne sluša ništa o svijetu ne zna”, napisao je. Zamislimo kakvo je vrijeme bilo prije 150 godina u kojem Kurtćehajić, mladić s 24 godine, piše ovu rečenicu i usuđuje se krenuti u poduhvat pravljenja prvih nezavisnih novina. Danas teško možemo naći ekvivalent takvom poduhvatu

Kako je Dnevni avaz napadao, pa branio i onda ponovo napadao Bakira Izetbegovića, u skladu s Radončićevim vrtuljkom beskrupuloznog političkog koristoljublja koji ne poznaje ili ne priznaje ni načela novinarstva ni prirodne zakone. Međutim, ako Radončić potcjenjuje Bošnjake i računa na njihov zaborav, postoji novinska arhiva u kojoj možemo slijediti tok njegovog beščašća

Procjene trenutnog broja Bošnjaka u Makedoniji kreću se od 30.000 do 50.000, zavisno od izvora. Stanje im najviše određuje (ne)jedinstvo njihovih političkih predstavnika, a od svih manjina u najslabijem su položaju kad je u pitanju zastupljenost u institucijama i javnosti. Pored direktne ili indirektne diskriminacije od strane Makedonaca, postoji isključiv odnos Albanaca kroz Islamsku zajednicu, što bi se moglo, za nadati se, popraviti uključenjem Rijaseta iz Sarajeva. Za Stav govore neki od najangažiranijih i najpoznatijih predstavnika Bošnjaka u Makedoniji

Podržite nas na Facebooku!