“Imali smo sve što je trebalo jednom naselju: ambulantu, veterinarsku stanicu i školu u koju je nekada išlo oko 1.400 učenika. Arapuša je imala svoju poštu i poštanski broj 77246, koji još postoji, ali pošte više nema. Prije rata je ovdje živjelo oko 480 stanovnika. U njenu školu išla su djeca iz svih okolnih sela. Svi Dubovici, pola Rujiške, Buševići, Novakovići, Osredak, Donji i Gornji Petrovići, Mali Badić, Zalin i muslimanska Jasenica. Danas neka od tih sela pripadaju Republici Srpskoj. Prvog maja 1992. godine 480 stanovnika, Bošnjaka, iselilo je pod pratnjom Srba i otišlo u Sanski Most, a odatle su kasnije, nakon istog scenarija, došli u Bihać”

Migranti će nastaviti svoju misiju potrage za boljim životom, u kojoj će im Unsko-sanski kanton vjerovatno ostati zadnja stanica u Bosni i Hercegovini kroz koju trebaju proći da bi ušli u Evropsku uniju. Hoće li lokalna politika nastaviti koristiti muku migranata kako bi ubrala poneki jeftini politički bod baveći se problemom kojem nije dorasla, a zapostavljajući migracije domaćeg stanovništva i visok stepen nezaposlenosti? Na ovo pitanje odgovor ćemo dobiti na proljeće

Bihaćki intelektualac Jusuf Lonić (81) odlučio je istražiti ovu temu sakupivši nekoliko hiljada fraza, izreka, rečenica i iskaza koje vješto smješta u govor naroda Bihaćke krajine uz pojašnjenja i značenja. Drugi dio njegove knjige predstavlja rječnik stranih i manje poznatih riječi u vokabularu naroda Bihaćke krajine. Mnogi izrazi i iskazi nisu isključivo vezani za govor naroda Bihaćke krajine, već postoje i funkcioniraju u istom i sličnom značenju u drugim sredinama i dijalektima od Like i Korduna, pa do Istočne Bosne

Neobična činjenica da je zapadna granica Bosne i Hercegovine prema Hrvatskoj hermetički zatvorena, dok je ona istočna prema Srbiji širom otvorena (ali samo prema Bosni i Hercegovini), dovela je do situacije da se na prostoru Bihaća i Velike Kladuše nađe ogroman broj, gotovo deset hiljada, očajnih migranata.

Upravo ovakav salonski snobizam prema vlastitom narodu, ovakvo etiketiranje običnog čovjeka od metropolskih patricija i umišljenih moralnih veličina, ovakvo odsustvo empatije i saosjećanja s vlastitim sugrađanima i sunarodnjacima, bili oni u Sarajevu ili Krajini, a kakvo su pokazali Vele i Mustafić, jedan je od razloga zašto danas u Evropi svakim danom zamire liberalizam, a jača najekstremnija desnica.

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

Osmanska vojska 1578. godine zauze Todorovo i grad se tako makar na tren riješio iskušenja prepustivši mu se. Bio je pust, sve dok nije stalno nastanjen tek od 1635. godine. Todorovo su više puta napadali Austrijanci, a 1682. godine porušila ga je karlovačka banska vojska. S oružjem se ovdje vazda drugovalo, što će isklesati mentalitet “ljutih” Krajišnika, koji se može opisati kroz krilaticu: “Što je zemlje turske i kaurske, zadrtijeg ne ima junaka”

Preko Grmeča su dolazili tenkovi koji su “tukli” Bihać i ubijali civile. Kada su vojnici Vojske RS-a izgubili linije koje su držali oko Bihaća i povukli se do Banje Luke, naredili su lokalnom stanovništvu da se iseli jer im, navodno, prijeti smrt od pripadnika 5. korpusa Armije Republike BiH. Cijeli je kraj preko noći opustošen i Srbima iz ovog područja nije bilo više ni traga ni glasa. Odvezeni su, kaže naš sagovornik Jovan, negdje oko Bratunca

Mnogim Bošnjacima iz Bosanske krajine želja da pomognu u odbrani napadnute domovine bila je jača od preklinjanja njihovih majki i supruga da ne idu u opkoljeni Bihaćki okrug. Iz zemalja Zapadne Evrope, gdje ih je zatekao početak agresije na Bosnu i Hercegovinu, krenuli su braniti svoju zemlju. Na putu su ih čekale brojne prepreke, od prolaska neprijateljskih linija do lutanja po šumama

Na tom brdu, na tim bužimskim stranama, gdje se ova zemlja kao nigdje branila, za koje se tolike vojske otimaše i tolika proli krv kao za najveću svetinju, stajao je jednog davnog dana akademik Kreševljaković. Na tom brdu, četvrt stoljeća ranije, a još u friškom sjećanju, braneći bužimske strane, istrajna su bila neka druga prezimena. I ne treba čovjek, ma ko bio, biti ptica da bi bio u viteškom gradu, dovoljno je da ima nešto od te posvećenosti, ljubavi, strasti i žrtve velikana. Svejedno da li je s granice ili iz unutrašnjosti, svejedno da li pisao perom ili sjekao sabljom, svejedno, samo ako je makar zehru Izet ili Hamdija

Podržite nas na Facebooku!