Trčale su njemu kao mušice, a onda bježale kao od zmije. Možda bi vrijedilo s nekim pouzdanim o tom porazgovarati? Možda?! I pogledao se u prolazu. Svu noć nije spavao. Jutro je bilo čisto kao ogledalo. Namigivalo mu je. Gledao se pažljivo i pitao šta to one vide, što je očito skriveno, jer on ne vidi

Vraćam se kući, a ono Minkino “donji smo” podsjeti me na nešto davno prohujalo, na ljude kojih više nema, na divan majski dan kada smo, spontano i bez mnogo riječi, ravno iz ljetne bašte u kojoj smo dokoličarili, Fera, Sejo i ja sjeli u auto i zapucali u Živčiće: oni s namjerom da zijarete kabur svog šejha, ja onako, bez osobitog razloga, tek da stražnjica vidi puta

Razgovaraju u tramvaju maturantice iz osnovne škole. Prva nervozno pita drugarice: “Ko li će nam pjevati za matursko? Joj, da hoće Milan Stanković.” Druga joj brutalno uništava nadanja: “Ma nema šanse. Provjerila je razrednica, taj dan ima nastup u Zürichu.” Treća ih onda šokira izjavom: “Ja bih i voljela da neće”, da bi im ubrzo razjasnila, “znate koliko ja njega volim. Joj, zamisli da dođe! Ja bih, majke mi, cijelu noć preplakala”

Ratovi koje vidimo danas, od Ukrajine do Sirije, Libije i Jemena, u suštini se ni po čemu ne razlikuju. Njihova uloga u stvaranju održivog regionalnog poretka, ako je to zaista ono što glavni učesnici planiraju, bit će ograničena, odnosno predstavljat će potpuni neuspjeh i katastrofu

Pošto je mahalska književnost (kao i književnost inače) svijet sa svojim pravilima, onda se i likovi u tom svijetu upravo tako i ponašaju – po tim pravilima, bez obzira na to kako nastali, po uzoru na nekog iz stvarnog života ili naprosto oblikovani iz svijesti pripovjedača. Mahaluše i mahaljani to znaju

U jednom momentu zgrabih vreću graha i primijetih rupu koju su bili napravili miševi. Dok su klopali, unutra su i nuždu obavljali, sve je skupa smrdjelo i gadilo mi se da vreću uopće podignem. “Druže zastavniče, gdje ćemo baciti ovu vreću, miševi su je uneredili”, rekoh. Zastavnik me prezrivo pogleda i odbrusi: “Šeriću, ne pravi se pametan, nosi to na kamion. Pojest će se”

Bošnjacima se i kroz potpuno iskrivljavanje slike političke stvarnosti podmeće majorizacija od samog početka višestranačja i time se gradi alibi za blokiranje institucija, dok se stvarna, isključivo etnička dimenzija političkog djelovanja može vidjeti kod onih koji na tim podvalama insistiraju, uz sekundiranje iz Zagreba i Beograda. Dok kod Bošnjaka vide trn, kod sebe ne primjećuju balvane

Događa se da ponekad želimo loše, pa ispadne loše. Događa se i to da ponekad želimo loše, a ono ispadne dobro. Ali nikad se ne događa, mada se ponekad tako zna učiniti, da želimo dobro, a da na kraju – na onom neiščekanom dalekom koncu stvari – i ne ispadne dobro

Podržite nas na Facebooku!