Instrukcija resornog ministarstva u Vladi KS ne samo da je dobra i zakonita nego je u skladu s najvišim demokratskim principima i standardima kakvi se primjenjuju u svakom slobodnom i pluralnom društvu. A šta njena primjena znači u školskoj praksi? Nastava maternjeg jezika odvijat će se kao i ranije. Predavat će isti nastavnici i profesori, a učenici će ići u isto odjeljenje, zajedno kao i do sada, bez obzira na to da li im je maternji jezik srpski, hrvatski ili bosanski. Međutim, prilikom obrade nastavnih jedinica koje se tiču standardnojezičke norme nastavnici će voditi računa o izboru svakog učenika

A Instrukcija je sasvim suprotna. Ona se temelji na Ustavu i Zakonu, na naučno-stručnim činjenicama o postojanju bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika, ali ne i “BHS-a” ili neke druge izmišljotine, a temelji se i na činjenicama o jezičkom identitetu građana Kantona Sarajevo, gdje više od 90% građana svih etno-nacionalnih pripadnosti govori bosanskim, a tek 0,27% jesu oni koji bi željeli da im maternji jezik bude neustavni, nezakonski i činjenično nepostojeći “BHS”.

U ove gotovo tri decenije kako je bosanski jezik vratio svoje historijsko ime, jedan broj jezikoslovaca i dio javnosti, kada govore o bosanskom, srpskom, hrvatskom i crnogorskom, slučajno ili namjerno, govore samo o različitim standardima, a ne o različitim jezicima. To svođenje jezika na standard može biti odraz potpunog nerazumijevanja kulturološke jezičke dimenzije, a ne treba isključiti ni namjerno nastojanje da se kroz “naučni” diskurs relativizira posebnost bosanskog jezika

Službena jezička politika u Bosni i Hercegovini nakon Drugog svjetskog rata počela je 8. januara 1946. godine, kada je u Službenom listu objavljen Ustav Narodne Republike Bosne i Hercegovine, u kojem se na jezik odnose odredbe iz članova 14. i 114. U tom je ustavu ime službenog jezika bilo srpski ili hrvatski jezik. To je bio početak državne i republičke jezičke politike, koja će se poslije ispoljavati na različite načine, a vrlo često i odlukama Centralnog komiteta i različitih organa Saveza komunista BiH. Najveći broj aktivnosti Saveza komunista BiH koji su bili u vezi s jezičkom politikom proizlazili su iz “jezičkih” odnosa Srba i Hrvata izvan BiH, koji ni nakon Novosadskog dogovora nisu mogli biti odraz proklamiranog bratstva i jedinstva. Pokazuju to i dva dokumenta – Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i Predlog za razmišljanje, čiji su odjeci uzdrmali i jezičku situaciju u BiH

U danima obilježavanja Međunarodnog dana maternjeg jezika i promoviranja “jezičke i kulturne raznolikosti te multilingvizma”, lingvistica Snježana Kordić održala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu antiprigodno predavanja na kojem je opet negirala postojanje bosanskog jezika, promovirajući jezički hegemonizam i dovodeći u vezi ustave u Bosni i Hercegovini s nacističkim zakonima o ubijanju Jevreja

Stječe se utisak da su se “građanski” komentatori već pomirili s time, da je to za njih normalno stanje, da većinski srpske i hrvatske prostore u Bosni i Hercegovini vide kao strane države i da sve to, prema tome, ne zaslužuje njihov komentar, a kamoli harangu. Ispada da je za takve presudno političko pitanje šta će biti s većinski bošnjačkim prostorima, tj. da je jedina borba vrijedna truda ona da se spriječi zaživljavanje i opstanak bilo kakve bošnjačke posebnosti na ostacima ostataka Bosne i Hercegovine. Da li ustvari svjedočimo “građanskom” odustajanju od cjelovite Bosne i Hercegovine i političkoj, kulturološkoj i ideološkoj borbi za većinski bošnjačke prostore

Pobuna povodom Instrukcije Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade posebno čudi s obzirom na rezultate posljednjeg popisa stanovništva, na kojem je 91,4% stanovnika Kantona Sarajevo kazalo da se jezik kojim govore zove bosanski. Ukupno 96,3% ih je odabralo neki od triju službenih jezika Bosne i Hercegovine. Samo 0,27% njegovih stanovnika napisalo je da im se jezik zove “Bosansko srpsko hrvatski jezik”, a 1,35% prihvatilo je kao svoj njemu politički i normativno srodni “srpskohrvatski”

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Bosna i Hercegovina bila je dio NDH. Zbog toga je i jezička politika u Bosni i Hercegovini u to vrijeme bila dio ukupne jezičke politike NDH, ali je imala i nekih svojih specifičnosti. Jedna od njih jeste i naredba velikog župana Omerovića “o nazivu sjedišta Velike župe Vrhbosna” od 23. juna 1941. godine, prema kojoj se “sjedište ove župe u govoru i pismu ima nazivati Sarajvo”, a ne Sarajevo.

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!