Pravi oblik naše narodne izreke ipak glasi: Gledaj ko ti kaže, a ne šta kaže. Zašto? I šta bi ovo imalo da znači? (Je li onda onaj koji govori ne treba ni pričat’, dovoljno je samo da gledamo u njega?) U protivnom, desit će se da neko, umjesto slona, vidi cijev od vodovoda (jer je u mraku napipao samo surlu), neko džinovsku lepezu (jer je u mraku napipao samo slonovo uho), neko vidi stub (jer je u mraku napipao slonovu nogu)..., i tako, mrak za mrakom. Čekajte, da i ovdje hodžu pozovemo upomoć

Izgleda da više neće lingvisti morati odgovarati političarima – jer, to nije lingvističko nego političko pitanje – kako bi se znali vaditi neki. Naime, najavljena apelacija kojom se iz vrha bošnjačke politike pod vodstvom bošnjačkog člana Predsjedništva BiH sada želi djelovati prema ustavnom sudu te prema ministarstvu obrazovanja i kulture našeg drugog entiteta kao da je došla nakon sve glasnijih i glasnijih upozorenja upravo iz tog našeg drugog entiteta: “Hej, ljudi, šta radite? Pa ovdje vam nema bosanskog jezika. Radite nešto!” I, nek' su nam rekli da nema. Hvala na obavještenju. Potrudit ćemo se da bude

Znate li da su najglasniji afirmatori Sarajevske deklaracije samo godinu dana ranije kazivali nešto poput: “Pisati kojekakve deklaracije nije ništa drugo do lobotomni povratak unazad” – a onda napisali deklaraciju!!! Treba biti dovoljno pametan pa podnijeti svu truhlež ove knjiške logike. Doduše, oni su mislili da nikakva deklaracija ne treba bosanskom jeziku, za kojeg kažu da ga je nakon standardizacije kao nedvojbeni znanstveni fakat prihvatila međunarodna slavistička zajednica. Baš jeste, isto kao što su široke narodne mase svjetske međunarodne zajednice prihvatile Bosnu i Hercegovinu, na koju je, upravo netom poslije, izvršena velika agresija (i s istoka, i sa zapada i iznutra, a ni međunarodnoj zajednici nije bilo mahane)

Bez obzira na to što smo svjedočili da jednake ljepote može biti u simfoniji kujundžija koliko i u onoj Mozartovoj. Ili što su naši mostarski zapadni susjedi u svojoj avliji uz simfoniju slušali kako se Kosačom na kraju ori: Ya Allaah, jednako lijepo kao i sve do tada. Uviđam još da je na Kosači polupan dio bosaničnog natpisa “Herceg Stjepan Kosača” (a ISIL nije preuzeo odgovornost), na kojem je do jučer, na veliku bruku, pogrešno bilo napisano Stjepanovo ime, pa se moglo reći da Hrvati ne znaju bosančicu, ili su se pravili da ne znaju, pri čemu su se sigurno pravili da ne znaju da je Stjepan veliki vojvoda rusaga bosanskoga

A, znate li da ova genocidna dijalektologija ima kapacitet mnogo širih razmjera i da, recimo, granice genocidne tvorevine Republike Srpske uglavnom idu linijom rasprostranjenosti progresivnog i novoštokavskog istočnohercegovačkog dijalekta – kako je označen na jednoj od srpskih dijalektoloških karti (kao “dijalekta srpskog jezika ijekavskog izgovora”)? Svi štokavci Srbi, kao druga varijanta one Srbi svi i svuda

Dvije škole pod jednim krovom u mome Stocu, profesore, prilika su da u Stocu još ima Bosne. Koliko u Jajcu, profesore, ima Bosne? Koliko u Livnu? Koliko u Ljubuškom? U Ljubinju? U Trebinju? U Neumu? Ma..., da dalje ne pitam! Raskućiše nas, moj profesore! Pod krovove nam se uvukla neizvjesnost i strepnja. Pod krovovima nam rastu zvjerinjaci. Pod krovovima nam gmižu zmije otrovnice. Ali, mi smo pitom svijet, profesore. Nikog ne želimo tjerati ispod svoga krova. Jer, mi se nikog ne bojimo. Mi volimo

ZAJEDNIČKI JEZIK PN. Zapravo, mi ovdje govorimo o širokoj kružnoj atletskoj stazi na kojoj sve vrijeme traje turbulentna teška kulturalna i jezička trka naših jezika-prijatelja. A, tu vam je od presudne važnosti vrijeme provedeno na terenu kao i startna pozicija, ne? I naravno, važno je da se poštuju pravila, pa neka u igri ostane najbolji. I, dopingovani prevaranti da se diskvalificiraju. Pod obavezno! A, mi imamo jednog dopingovanog prevaranta koji je sam sebe diskvalificirao. Njegova startna pozicija bila je u Beču, 1850. godine

Po mnogim svjedočanstvima, Makov odlazak obilato je bio potpomognut tadašnjim velikim političkim malverzacijama, prijetnjama, napadima i pritiscima. No, Mak je otišao gotovo pjesnički. Nad časopisom Život okončao je svoj život. Ali, ne i svoja djela. Ove godine, kada slavimo Makov stoti rođendan, svjedočimo kakav su život imale i još imaju sve njegove riječi, prizivajući i ove: “A eto, taj bosanski jezik, taj bosanski govor i razgovor, doživio je da ga pojedinci kastriraju, i da tu kastraciju proglase naučnom i zakonitom”

Kad je prije skoro deset godina visoka državna delegacija iz Sarajeva bila u jednoj od rijetkih posjeta Stocu, pa nekim slučajem završila u Carevoj džamiji, gdje se visokodelegirani službenici vraćaju u kože običnih ljudi, priđe Zijo jednom, onom najvišem, upita se s njim poruke, viknu mu selam, i veli mu još: “Dobrodošli u hrvatski Stolac!” – “Ma nije, ma nemojte, ma neće...”, nemušto će velikodostojnik

Podržite nas na Facebooku!