Samovoljni načelnik Općine Bosanski Petrovac izabran je zahvaljujući ponajviše glasovima Srba. Kako bi osigurao svoju poziciju, nerijetko mora ispunjavati prohtjeve svojih birača, uglavnom na štetu ovdašnjih Bošnjaka. “Dokle još?”, pita se veliki broj petrovačkih Bošnjaka. 

Februarska ofanziva 1994. godine ostala je među Krajišnicima poznata kao najveća agresorska kampanja na području tadašnjeg Okruga Bihać. Nedugo po otpočinjanju neprijateljske ofanzive, u najtežim trenucima koje su preživljavale jedinice 5. korpusa, najveći izdajnik bošnjačkog naroda Fikret Abdić sa svojim pristašama staje na stranu četnika. Nije se obazirao na proteste oko 1.000 građana Velike Kladuše koji su tražili da se pomogne napadnutom dijelu Bihaćkog okruga. Štaviše, izdajnik ne samo da nije pomogao svoje sugrađane nego je sa svojim zaglupljenim pristašama silovito napao na linije odbrane 5. korpusa u okolini Todorova

U selu Prhovo kod Ključa u samo jednom junskom danu 1992. godine pobijeno je 53 Bošnjaka, od kojih je najstariji bio osamdesetčetverogodišnji dedo Arif Medanović, a najmlađa sedmogodišnja djevojčica Indira Medanović. U selu su ubijene kompletne porodice. Jedan od svjedoka zločina za Stav je pričao kako je, kao devetogodišnji dječak, preživio pokolj

Stariji Bužimljani pričali su o ovom čovjeku zanimljive priče, od kojih su najzanimljivije bile one o njegovim stalnim putovanjima. Putovao je uglavnom pješice, a kada mu dođe želja da negdje otputuje, ništa ga nije sprečavalo, stotine kilometara, razne tegobe i opasnosti, neimaština niti neizvjesnost

Nije rijetkost da mnoge krajiške porodice većinu svojih prihoda ostvare upravo prodajom kestena. Gotovo 20.000 porodica u općinama Bužim, Velika Kladuša i Cazin svoj kućni budžet velikim dijelom dopunjavaju sakupljanjem i prodajom kestena. Zato je u ovim krajevima poznata i šaljiva izreka koja se veže za mnoga naselja i mnoge porodice, naprimjer: “Kesteni su resali – Koprivljani veseli, kesteni su opali – Koprivljani propali”

Nas nekoliko kreće prema tvornici da vidimo šta se to dešavalo. Ispred zgrade jeziv prizor. Uz samu fabriku, ispod neke nadstrešnice, ležali su ljudi. Mrtvi ljudi. Njih dvanaest ležalo je pokriveno dekama. Četnici su ih strijeljali prilikom povlačenja. Zastao sam i kratko se zagledao u njihova izmučena lica. To je bilo dovoljno da i danas, nakon 23 godine, još vidim njihove otvorene oči s pogledom uprtim negdje u nestvarnu i nedokučivu daljinu. Oči koje se nisu dovoljno nagledale lica svoje djece i drugih dragih osoba. Oči koje su ostale željne dunjaluka

U oktobru ove godine navršava se 139 godina od prestanka Osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini i svršetka okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske monarhije. Okupacija je počela 29. jula 1878. godine i trajala je do 20. oktobra. Najveći otpor okupaciji pružili su Krajišnici iz Bihaća, Bužima, Cazina i Velike Kladuše. Skoro dva mjeseca od pada Sarajeva, Krajišnici su se još borili i nanosili znatne gubitke tadašnjoj najsnažnijoj evropskoj vojsci. Najstrašniji okršaji vođeni su kod Bihaća i na Pećkim brdima (Peći) u općini Cazin gdje je izginulo na stotine bošnjačkih branitelja, ali i austro-ugarskih vojnika. Preživjeli austro-ugarski vojnici pričali su da nikad nisu vidjeli tako hrabre i fanatične branitelje kakvi su bili Krajišnici.

Ubijeni stanovnici Ljutočke doline jednostavno su proglašeni ustašama i suđenje njihovim ubicama nije dolazilo u obzir, kao ni obilježavanje mjesta na kojima su vršene egzekucije nad nedužnim civilima. Za vrijeme komunističke vladavine pomen na ubijene Bošnjake Kulen Vakufa i bilo kakvo obilježavanje njihovog stradanja bilo je zabranjeno. U novije vrijeme stalo se ukraj ovoj neljudskoj praksi. Porodice i rodbina ubijenih počeli su obilježavati godišnjice genocida u Ljutočkoj dolini skoro neprimjetno i bez predstavnika vlasti

Podržite nas na Facebooku!