Dok sam odlazio, sjetio sam se ironične Camusove bilješke kako ljudi čiji se lutrijski papirić samo u jednoj brojki razlikuje od srećke koja je pobijedila smatraju da su bili vrlo blizu dobitka

Može biti znači da onaj koji odgovara možda i zna odgovor na pitanje, ali ga ne želi ili ne smije izgovoriti; može biti može također značiti da onaj koji odgovara ne zna odgovor, ali ne želi to priznati

Uronio sam i pred očima su mi počele bljeskati slike svega što pamtim. Kažu da se tako nešto događa i kad se opraštamo od ovog svijeta. Ne znam ko je to ispričao, ali ne vjerujem da je to neko od onih ko se vratio samo zbog te priče

Čim me je vidio zamišljenog, lice mu se opet smorilo. I postalo mnogo starije. Ko zna ko ga čeka u kući i je li danas išta zaradio? O kom je sve brinuo? Mlađim sestrama? Braći? Nije mu bilo do zajedničke šutnje. Pružio sam mu ruku i nešto novca u njoj. Gledao je upitno. – Za skarabeje – rekoh. Poslovno je potvrdio glavom i uzeo novac. Potom se ispravio i uzdignuo na svojoj devi. Dječak. I odjahao je. Iščeznuo u oblaku pješčane izmaglice

Iz individualnog iskustva, koje se neprestano umnožava, može se učiniti da se točak inače pouzdane učiteljice Historije ponekad histerično okrene i unazad, a to je valjda baš onaj trenutak kad se pretpostavljeni individuum otkači takoreći s tog točka za koji se grčevito uhvatio

Jednog dana, nedugo iza profesorova pitanja, došao je novi učenik u naš razred. Neka od bistrih glava iz mog razreda prozvala ga je Aristotelom. Ko bi to razumio? Bio je i on dokraja zbunjen. Očito nikad nije čuo za tog Aristotela. Aristotel je imao poderane i uredno zakrpane hlače. Usto je bio smušen i nespretan. Kao da je imao nekakvu svoju tugu. Ustane iz klupe i udari se. Na odmoru se stalno sudara i pada

Kad se upotrijebi na pravom mjestu i u pravom trenutku, ova sintagma isključuje sva moguća potpitanja, ona jednostavno poput oreola zablista oko čela onog koji je njome označen i time se obično završavaju i moguće prepirke ili nesporazumi, jer onaj koji je označen kao potkovan u takvom razgovoru više nema šta tražiti

Gorštak, naravno, na njih ne obraća pažnju. Vidio ih je kad je ušao i sve ostalo mu je jasno. Međutim, neki ne odustaju od pitanja. Nepoznati im nije bio posebno zanimljiv. Vreća jest. – Izgleda da je teško to ništa? – Ništa je uvijek teško. Najednom su svi počeli razmišljati o vreći. Otjerala ga žena pa ponio nešto crkavice da mu se nađe za početak. Možda nosi nešto vrijedno, a u vreći da se ne primijeti? Ko bi to samo pomislio

Podržite nas na Facebooku!