Jednog dana, nedugo iza profesorova pitanja, došao je novi učenik u naš razred. Neka od bistrih glava iz mog razreda prozvala ga je Aristotelom. Ko bi to razumio? Bio je i on dokraja zbunjen. Očito nikad nije čuo za tog Aristotela. Aristotel je imao poderane i uredno zakrpane hlače. Usto je bio smušen i nespretan. Kao da je imao nekakvu svoju tugu. Ustane iz klupe i udari se. Na odmoru se stalno sudara i pada

Kad se upotrijebi na pravom mjestu i u pravom trenutku, ova sintagma isključuje sva moguća potpitanja, ona jednostavno poput oreola zablista oko čela onog koji je njome označen i time se obično završavaju i moguće prepirke ili nesporazumi, jer onaj koji je označen kao potkovan u takvom razgovoru više nema šta tražiti

Gorštak, naravno, na njih ne obraća pažnju. Vidio ih je kad je ušao i sve ostalo mu je jasno. Međutim, neki ne odustaju od pitanja. Nepoznati im nije bio posebno zanimljiv. Vreća jest. – Izgleda da je teško to ništa? – Ništa je uvijek teško. Najednom su svi počeli razmišljati o vreći. Otjerala ga žena pa ponio nešto crkavice da mu se nađe za početak. Možda nosi nešto vrijedno, a u vreći da se ne primijeti? Ko bi to samo pomislio

Živimo u žnj vremenu. Vidljivo je to u svakom segmentu. Žnj čovjek iliti (što rekao moj prijatelj Nedžad, ne misleći pritom na rast) – čovječuljak. Poznavao sam čovjeka koji se slično izražavao. Inače je rijetko govorio, ali, kad bi to učinio, činio je to uvjerljivo i sočno. Gotovo da nisi mogao posumnjati u ono što govori. Čovuga. Tako su ga zvali. Ne znam je li mu to ime ili nadimak. U svakom slučaju, teško ime na kantaru čovječuljka

Trčale su njemu kao mušice, a onda bježale kao od zmije. Možda bi vrijedilo s nekim pouzdanim o tom porazgovarati? Možda?! I pogledao se u prolazu. Svu noć nije spavao. Jutro je bilo čisto kao ogledalo. Namigivalo mu je. Gledao se pažljivo i pitao šta to one vide, što je očito skriveno, jer on ne vidi

Pošto je mahalska književnost (kao i književnost inače) svijet sa svojim pravilima, onda se i likovi u tom svijetu upravo tako i ponašaju – po tim pravilima, bez obzira na to kako nastali, po uzoru na nekog iz stvarnog života ili naprosto oblikovani iz svijesti pripovjedača. Mahaluše i mahaljani to znaju

Pojavile su se puške, pištolji i noževi. I lingvisti posebne vrste. Pročitali su u njegovom imenu ono što je bilo očigledno i otpustili ga iz službe. To je bio početak olovnih dana i noći za sve koji su imali slična imena. On se nekako snašao. Brinula se za to njegova daleka stranka iako se ne zna kad je u nju ušao

U sarajevskoj Vijećnici, u četvrtak 16. marta, održana je promocija romana Irfana Horozovića Sokolarov sonet, objavljenog prošle godine u biblioteci “Stav”. Umirovljeni profesor književnosti prof. dr. Nihad Agić, jedan od promotora, tom je prilikom, između ostalog, rekao: “Kao ni jednom do sada, Horozoviću je pošlo za rukom da prodre do najdubljih tajni bosanskog postojanja, i to zahvaljujući rijetko viđenom imaginariju i kreativnoj mašti, koji omogućuju pojavu iskonskog bosanskog literarnog pisma otjelovljenog i ostvarenog u kompleksnom i višeslojnom tekstu kulture. Na ovoj ravni Horozovićeva literarna imaginacija nema granica, ona granice – kulturne, religijske, žanrovske i stilske – prelazi bez poteškoća, slivajući se u čudesnu duhovnu tvorevinu dostojnu najboljih evropskih literarnih i umjetničkih ostvarenja”

Podržite nas na Facebooku!