Ništa nije toliko neistinito kao jezik koji bježi od jezika. Taj se jezik sve više pretvara u pepeo, u pepeo nad našim glavama, taj jezik u kojem je sve buduće: buduća sreća, buduća bogatstva, buduća budućnost... Istiniti istraživači jezika, međutim, znaju da je u njemu živo i prošlo i sadašnje i buduće

Živa istina ne pripada jednom čovjeku, ona pripada svima, a najviše samoj sebi – baš zato što je živa. Ili je živa istina konačni dokaz da istina više nije dovoljna, odnosno da istina više nije istina

Onaj koji želi da sazna, koji ispituje, nasilan je zato što ne zna. Onaj koji je progutao jezik šuti zato što zna. U onom koji ispituje budi se zaboravljeni jezik, prvotne riječi dotiču njegovu misao. On se neće zadovoljiti nijednom od običnih formula jer spoznaje koliko su lažne, on vidi riječi ispod skrame svakodnevnog govora i nespokojan je što ne može pronaći onu pravu

Muhidin se osjećao nekako neobično. Sve se više kajao što je sjeo za ovaj sto. I nešto ga je jalno kopkalo. – Je li i duhan iz Mustaj-begove kule? – Jeste. – Kako ti to znaš? – Vrlo jednostavno. Pročitaj. Čovjek izvadi duhanski paketić iz džepa i pruži mu. – Šta se tu ima pročitati? Muhidin ga mahinalno uze i pregleda. I pročitao je. Na mjestu proizvodnje pisalo je: Udbina. Izgledao je zbunjen. – I šta kažeš? – Nisam znao da ondje ima duhana... – Vjerovatno i nema. Ali pune paketiće i prodaju

Najednom se prisjećaš svog prvog iskustva s tim u vezi. Bio si sam na trgu, a sasvim jasno čuo svoje ime koje je odzvanjalo u jutarnjem zraku. Osvrnuo si se i potom okretao na sve strane, ali zaista nikog nije bilo. Glas je mogao doći jedino odozgo. A iznad je bila džamija. Kakvo iskušenje

Sustanari žive zajedno, a ipak su odijeljeni. Dosad je prilično jasno, zar ne? Sustanar, sugrađanin, suživotnik, recimo. Šta je u tome nejasno i neobično? Ništa, jer je riječ o pojedincima, o građanima. A miran suživot uopće se time ne bavi. Njega ne zanimaju pojedinci. On govori o narodima. Kad to imamo na umu, čini se da riječ sustanar puno drukčije izgleda. I strah me je da su upravo to htjeli oni koji su započeli ovaj rat

Možda bi pomoglo, ponekad, kod javne česme od riječi prisjetiti se svega onoga što u jeziku živi kao dio našeg nesvjesnog i neprepoznatog iskustva. Uzalud bi tad tekle riječi, uzalud bi onaj koji pere ruke trljao dlan o dlan. (Sjećate se: Trla baba dlan da joj prođe dan). Nažalost, ni riječi ne prepoznajemo, kao što ne prepoznajemo ni vodu dok se njom peremo

Ono što znamo jeste tako mali čun u beskraju našeg neznanja kojim prolazimo, u kojem živimo i u kojem tek ponekad, za sretnih trenutaka oslobođenja, prepoznajemo nešto i od onog što nosimo u sebi, kao pitanje i odgovor istovremeno

Nećemo sad spominjati njegove puteve kroz historiju i razne (uglavnom dobro poznate) nazive koje su mu davali strani osvajači i gospodari na svojim jezicima, spomenut ćemo samo to, što je valjda svakom jasno, da se taj dohodak u srcima i dušama onih koji su ga zaradili nije baš zvao dohodak, negoli prije othodak

Podržite nas na Facebooku!