Kada su me određeni politički subjekti (premda ova sintagma u kontekstu pojedinih ljudi zvuči krajnje besmisleno i obezvrijeđeno) zamolili da budem neutralan, odnosno da šutim, shvatio sam koliko je sati. Jedan je otišao tako daleko da me je uvjeravao da mi može dati sve osim zdravlja ako bih ja, zauzvrat, ostao po strani

: Volio bih, naprimjer, da me efendija ne ruži što nisam idealan, ili makar približno tome. Iskreno, ruže me u kući, ruže me na poslu, ruže me što nemam posla, ruže me što nisam dobacio ili što sam prebacio normu, ruže me što sam ispod prosjeka ili što sam im za glavu promakao; nađu oni ovaj ili onaj razlog samo da opletu po meni i da nisam rahat. Kako god se postavim, ne valja. I onda dođem na džumu, a efendija sve u Džehennem ugoni ili u Džennet uvodi – kako god! To mi nimalo ne treba

Podržite nas na Facebooku!