“Neprihvatanje haške presude vrlo izražajno dokazuje kako su počinjeni zločini i aktivnosti Herceg-Bosne zaista gnusni jer se Hrvatska ne smije i ne želi dovoditi ni u kakvu vezu s njima. Ja na to gledam s pozitivne strane, kao na najbolju potvrdu zločinačkog karaktera Herceg Bosne. Međunarodni sud, dominantno kršćanskog sastava, dokazao je UZP. U to nema nikakve sumnje. Logična posljedica jeste hrvatsko odbijanje presude. Njeno je prihvatanje i prihvatanje pravne i političke odgovornosti, ali i sramote. Hrvatska historija dovoljno je već osramoćena Nezavisnom Državom Hrvatskom. Desetljećima se Hrvatska pokušava 'oprati' od tog ružnog naslijeđa. Ne treba joj na tu sramotu još i hercegbosanska”

U suštini, HB je tek zamjenica za UZP, pa se rehabilitacijom prvog želi rehabilitirati ono drugo. I upravo se ovdje krije stvarni povod stalnog insistiranja na legitimnosti UZP-a jer su za njegove zagovornike razlozi i povodi za nastanak HB-a isti danas kao što su bili i 1993. godine.

U kontinuitetu svog naučnog i stručnog istraživačkog rada, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu realizirao je 2013. naučnoistraživački projekt „Genocid u Ahmićima aprila 1993“, autora dr. Rasima Muratovića. Ovdje je, prije svega, riječ o najorganiziranijem i najmasovnijem zločinu izvršenom na području doline Lašve nad civilnim stanovništvom: masovna i pojedinačna ubistva, zlostavljanja, te progoni stanovništva, uništavanje i pljačkanje imovine. U ovom naselju, koje je, po Popisu stanovništva iz 1991, imalo 466 stanovnika, od čega 356 Bošnjaka ili 76,4%, Hrvata 87 ili 18,7%, trebalo je formirati etnički čiste hrvatske prostore, što se moglo ostvariti samo izvršenjem zločina, uključujući i zločin genocida nad Bošnjacima

U kontinuitetu svog naučnog i stručnog istraživačkog rada, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu realizirao je 2013. naučnoistraživački projekt „Genocid u Ahmićima aprila 1993“, autora dr. Rasima Muratovića. Ovdje je, prije svega, riječ o najorganiziranijem i najmasovnijem zločinu izvršenom na području doline Lašve nad civilnim stanovništvom: masovna i pojedinačna ubistva, zlostavljanja, te progoni stanovništva, uništavanje i pljačkanje imovine. U ovom naselju, koje je, po Popisu stanovništva iz 1991, imalo 466 stanovnika, od čega 356 Bošnjaka ili 76,4%, Hrvata 87 ili 18,7%, trebalo je formirati etnički čiste hrvatske prostore, što se moglo ostvariti samo izvršenjem zločina, uključujući i zločin genocida nad Bošnjacima.

Sad, na kraju balade, kad je sve došlo na naplatu, predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović od Hrvatske traži pomoć, ponovno posežući za već devalviranom obmanom da je Hag kvalifikacijom “udruženi zločinački poduhvat” izrekao “zločinačku presudu” cijelom hrvatskom narodu, što je notorna neistina. Kolektivna se odgovornost, naravno, može odnositi isključivo na institucije vlasti, kako vrhušku iz Tuđmanovog doba, tako i hercegbosansku, koja je u Karađorđevu dogovorene ciljeve imala operacionalizirati u dijelu zemlje koji je hrvatski predsjednik kanio pripojiti velikoj Hrvatskoj

Na području Stoca, Čapljine i Mostara uhapšeno je više od 15 hiljada civila. Iz stolačke i čapljinske općine na slobodnu teritoriju protjerano je više od pet hiljada žena i djece. Prostor je potpuno etnički očišćen. Iz dijela Mostara koji je kontrolirao HVO protjerano je 15 hiljada ljudi. Deset hiljada ljudi bilo je prisiljeno potpisati izjave kojima se odriču cjelokupne imovine

Prije četiri godine Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu na ukupno 111 godina zatvora osudio je bivše čelnike samoproglašene Hrvatske Republike Herceg-Bosne, Jadranka Prlića, Brunu Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića. Protekle nedjelje održana je rasprava na kojoj su se osuđeni žalili na kazne dok je Tužilaštvo tražilo da im se, zbog zločina počinjenih tokom 1993. i 1994. godine, kazne uvećaju. Konačna presuda čelnicima Herceg-Bosne biće izrečena sutra, 29. novembra

Podržite nas na Facebooku!