Još jedan od kurioziteta jeste taj što se pokazalo koliko je ustvari sam za sebe Čovićev HDZ slab, koliko je značajno bošnjačko jedinstvo u vezi s osnovnim nacionalnim interesima i koliko je do sada Čović profitirao od posljedica svađa i sukoba na bošnjačkoj političkoj sceni.

Indikativno je i to da su većina onih koji iz Sarajeva podržavaju takvu vrstu “građanske politike”, a koji danas bljuju vatru na DF, Komšića i ideju prodržavne i patriotske socijaldemokratije, upravo oni isti koji su ranije podržavali Radončića u njegovoj najkonfliktnijoj fazi, kada im je izgledao kao neko ko može uništiti SDA, uzdrmati bošnjačke političke pozicije i otvoriti prostor za razne kompromise.

Inat HDZ-a nije ništa novo ako se uzmu u obzir najave još iz aprila prošle godine kada su Hrvati sa skupa u Neumu poručili da će iskoristiti sve mogućnosti blokada ukoliko se ne izmijeni Izborni zakon BiH na način koji će zadovoljiti apetite HDZ-a.

Najbolju šansu za provođenje svojih ciljeva HDZ je do sada vidio u (zlo)upotrebi stanja na bošnjačkoj političkoj sceni. Manipulirajući pojedinim akterima i sukobljavajući bošnjačke stranke jedne protiv drugih, ostvarivao je svoje partikularne interese. Bilo kakva bošnjačka politička kohezija ili barem zajednički stav ne idu u prilog onome što HDZ zaista želi, pa je, stoga, uprkos određenim ustupcima s bošnjačke, odnosno s probosanske strane, pruženoj ruci i pozivu na dijalog, nastavljeno s uobičajenom licemjernom HDZ-ovskom propagandom

Ta hrvatska frustracija impotencijom svoje politike u Bosni i Hercegovini, da se u miru ostvare vlastiti ratni ciljevi, za posljedicu ima dva uporedna degenerativna procesa u hrvatskoj političkoj kulturi, ali i u hrvatskoj javnosti. Prvi je svojevrsna srbizacija ili srbofilija hrvatske političke kulture, a drugi, nastao kao posljedica te frustracije, jeste odmicanje od zapadnih tekovina i vrijednosti

Podržite nas na Facebooku!